Komentari

Alija je bio samo mali prevrtljivi dvoličnjak – starac zadojen mržnjom prema Srbima

DŽEVAD GALIJAŠEVIĆ: ALIJA I BOSANSKA MISIJA PANISLAMIZMA (kraj)
  • Za Aliju Izetbegovića je bilo vrijedno samo ono što je stvoreno u ratu i ratom. Njegova formula je bila:  „Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima… Moramo biti prvo propovjednici a zatim vojnici!“
  • Pogrešno su ga procjenili svi koji su mu vjerovali i bili blagi prema njemu. Alija nikada nije želio „slabu Srbiju“. On je želio da Srbija izgori u plamenu džehenema, da je nema i da bude izbrisano sve što je ikada svjedočilo o njoj i srpskom narodu. Da prestanu postojati i u istoriji
  • Alija je uspio kompromitovati i Srbe i Bošnjake: Srbe pričom o genocidu a Bošnjake saradnjom sa islamističkim terorizmom, te  ozbiljno i Bošnjacima i Srbima smanjiti manevarski prostor u borbi za objektivne kolektivne interese i dodatno oslabiti perspektivu mirnog razvoja
  • Malo ko spominje da je samo dan nakon smrti Alije Izetbegovića tadašnji portparol Haškog tribunala, Florens Artman, u službenoj izjavi u ime Tribunala, istakla da je on bio na listi osoba koje je Tribunal osumnjičio za ratne zločine tokom rata u BiH

TRAGAJUĆI za islamskim preporodom, islamskim društvom i islamskom vlašću, u zemljama u kojima su muslimani SAMO VEĆINA, a pored sebe imaju i druge, brojne državotvorne narode koji ne žele taj poredak, ponuđena je formula ostvarenja te ideje

Evo te formule:

„Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima“ (ID, str. 35). Poruka Alije Izetbegovića je jasna:

„MORAMO, DAKLE, BITI PRVO PROPOVJEDNICI A ZATIM VOJNICI“! (ID, str. 4)

Vizija boljeg života, novog poretka i novog duha, ne može se realizovati bez simbioze nužnosti propovijedanja i ratovanja. A da bi se za vojničku ulogu naroda okrivio neko drugi, budi se osjećaj ugroženosti, podstiču i raspaljuju nacionalne i vjerske strasti – rasplamsava mržnja; fabrikuju se kojekakvi pamfleti i deklaracije, iritiraju stare rane – a na kraju je kriv opet neko drugi: “Mi to nismo htjeli – nama je to nametnuto!?“

Za Aliju je samo ono što je stvoreno u ratu i ratom, vrijedno zato propagira silu:

„Naša sredstva su osobni primjer, knjiga i riječ. KADA ĆE SE OVIM SREDSTVIMA PRIDRUŽITI I SILA? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtjeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.“ (ID, – Islamska vlast 3/2)

Ključni izvor ovakvom pristupu i radikalnoj islamističkoj svijesti je u životu autora Islamske deklaracije, njegova izdvojenost van društva u kome živi – njegovo nezadovoljstvo tim društvom, državom, svojim narodom i svijetom u cjelini.

Zato on govori u Islamskoj deklaraciji sa mržnjom o komunizmu i kapitalizmu, o kršćanstvu i židovstvu, o Turskoj i Tunisu, o nebu i zemlji.

Samo zato, sedamdesetih godina on u svojim člancima objavljenim u Takvimu pod pseudonimom L.S.B. insistira na rušenju kao uslovu rađanja i stvaranja nove vrijednosti – «Suviše je mnogo stvari koje vape za svojim rušiteljima» piše u Takvimu, pa to isto i u istoj formi, u Islamskoj deklaraciji.

Samo zbog toga rasprava sa autorom Islamske deklaracije i sa idejama te deklaracije, sa pozicija humanističkog Islama, za nemuslimana je besmislena i nepotrebna.

«Nema humanog Islama» reći će svaki nemusliman kome je namijenjena uloga «kafira» i nepoželjnog državnog elementa.

Njen cilj je da iskorače u „muslimanski povijesni krug“, kako je to formulisano u Programu Stranke demokratske akcije, da napuste vlastitu tradiciju i način života, i da svoju mržnju usmjere prema svemu što nije islamsko, na ovaj način shvaćeno.

„…Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put“. (ID, Rad i Borba, 2.3. – 13)

U suštini, ako bi se izvodio nekakav, konačan zaključak o knjižici, pretenciozno nazvanoj ISLAMSKA DEKLARACIJA, onda je neosporno da je ta pisanija program vjerske obnove i izgradnje Islamske države. I više od toga: ona je još jedan promašeni pokušaj nacionalne identifikacije u nekim opštim, ponekom vjerskom i mnogim kontradiktornim stajalištima. Bez sumnje i najradikalniji pokušaj definisanja nacionalnog interesa kroz program, jedne, za ove prostore nove, vjerske obnove.

Naravno, ovdje pojam VJERE ne znači ništa više od jednog iskrivljenog pogleda na Islam, prikazan u Deklaraciji. S pravom se može reći da su sedamdesetih godina muslimani Bosne i Hercegovine tražili sebe putujući istorijskim lavirintom nacionalnog prepoznavanja. Želeći da odrede svoj status, da definišu svoje razlike u odnosu na druge južnoslavenske narode, muslimanski kvazi teoretičari, zatrovani bliskim dodirom istorije pune mržnje, gradili su od vjere tvrđavu nacionalne samobitnosti.

Predrasuda o postojanju jedne uniformne Islamske kulture i svijesti podrazumijeva: ILI da se sav islamski svijet, u bilo kojoj državi, na bilo kojoj strani Zemaljske kugle, nalazi na istom stepenu pravnog, ekonomskog, političkog i kulturnog shvatanja, ILI da taj stepen nije bitan i da je Islam, tj. vjera, ono najbitnije što određuje svaki narod.

Značajnu javnu i političku ulogu, Hamdije Pozderca, predsjednika CK SK BiH, u ovom procesu mnogi „intelektualci“ izvan zemlje, ili iz Beograda, su predstavili potvrdom organizovane, komunističke ujdurme da bi se provelo uklanjanje, nekih političkih amatera.

Zaboravio se povod: a povod je bio radikalni program islamizacije društva i nasilno pravljenje države, poznat kao Islamska deklaracija.

Promakla je i činjenica da je ta „Islamska deklaracija“ Alije Izetbegovića, kao svojevrsni autogol koji pominje Borogovac, izdata od Beogradskog izdavača „Srpska reč“.

Inače, u to vrijeme Vojislav Šešelj je organizovao potpisivanje peticije za puštanje na slobodu „muslimanskih intelektualaca“. Istovremeno pismo (naslovljeno „Predstavka“) od dvije strane teksta, potpisuju književnici i akademici SANU tražeći hitno oslobađanje iz zatvora svih osuđenih.

U „Predstavci“ iz 1986. godine, između ostalog piše:

„Činjenice koje smo naveli bacaju neotklonjivu senku na čitav Sarajevski proces i dovode u najozbiljniju sumnju opravdanost i zakonitost kažnjavanja SVIH OKRIVLJENIH. Zato vam predlažemo da pomilujete SVE OSUĐENE u Sarajevu i tako omogućite puštanje na slobodu onih koji se još uvek nalaze na izdržavanju kazne zatvora. (U Beogradu 6. juna 1986. godine)

U ime Odbora za obranu slobode misli i izražavanja potpisali su: akademik Matija Bećković, akademik prof. dr Dimitrije Bogdanović, dr Kosta Čavoški, Dobrica Ćosić, prof. dr Andrija Gams, dr Ivan Janković, prof. dr Neca Jovanov, akademik prof. dr Mihajlo Marković, akademik Dragoslav Mihajlović, Borislav Mihajlović – Mihiz, akademik prof. dr Nikola Milošević, Tanasije Mladenović, akademik dr Gojko Nikoliš, akademik prof. dr Predrag Palavestra, akademik Mića Popović, akademik prof. dr Radovan Samardžić, akademik Mladen Srbinović, akademik prof. dr Dragoslav Srejović, akademik prof. dr Ljubomir Tadić.

Samo zbog toga, ja sam reagovao tom kraćom kolumnom u magazinu Slobodne Srbije Pečat, nošen dubokim uvjerenjem da je Alija, uvijek bio samo mali, prevrtljivi dvoličnjak; starac zadojen mržnjom prema Srbima.

Pogrešno su ga procjenili svi koji su mu vjerovali i bili blagi prema njemu. Zato sam i naveo tu jasnu misao da takav Alija nikada nije želio „Slabu Srbiju“.

On je želio da Srbija izgori u plamenu džehenema, da je nema i da bude izbrisano sve, što je ikada svjedočilo o njoj i srpskom narodu. Da prestanu postojati i u istoriji.

Riječ je o čovjeku koji je sa 16 godina (1941) pristupio organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu.

U Drugom svjetskom ratu zastupao je krute vjerske stavove koji su ga preporučili radikalnim ustaškim krugovima okupljenim oko Husejna Đoze i Mustafe Busuladžića. Zbog tih aktivnosti, 1946. godine biva uhapšen i osuđen zbog značajne uloge u pokretanju islamskog žurnala Mudžahid i saradnje sa islamističkim i nacističkim krugovima u okupiranoj BiH.

Osuđen je na 3 godine zatvora zbog širenja vjerske mržnje. Nakon odslužene kazne, nastavlja da zastupa iste političke stavove a 1970. godine piše „Islamsku Deklaraciju“ – program islamske obnove i izgradnje islamskog društva i države, zbog koje biva proglašen radikalnim panislamistom.

U njoj Izetbegović definiše bosanske muslimane kao nosioce  izgradnje islamskog društva u Evropi i barjaktare politički usmjerenog islamskog učenja. Nekad sunitskog a ponekad i šiitskog.

Osuđen je na 14 godina zatvora ali izlazi iz zatvora nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988. godine.

Njegov spis „Bilješke iz Zatvora: 1983-1988“ biva uspješno proturen izvan zatvora i objavljen.

„Bilješke iz Zatvora“ su konfuzna analiza evropskih ideologija 20. vijeka; rasprava o komunizmu, fašizmu, kapitalizmu i njihovim relacija prema islamu, a u suštini su samo nastavak plagiranja, za njega najvažnije knjige u životu: „Dileme oko Islama“ Muhameda Kutba.

Ipak, te prividno intelektualne i političke aktivnosti otvarale su više vrata zapadnim ideologijama nego islamskim.

Biti musliman na Zapadu značilo je prije svega biti na Zapadu pa tek onda, naći prihvatljivu političku i ideološku matricu, koja bi, polupismenoj svjetini u BiH, gradila iluziju i privid te sugerisala postojanje čvrstog utemeljenja u Islamu.

Pominjući ga često, u svome „Sukobu civilizacija…“ Samuel P. Hantington ga naziva krutim islamskim dogmatom i vjerskim fanatikom.

Jozef Bodanski u izvještaju Američkom kongresu, februara 1996. tvrdi da je od Bosne i Hercegovine napravio odskočnu dasku za djelovanje Irana u Evropi.

Interesantno je da ni na Zapadu ili regionu, čak ni u Beogradu, ne pominje se dvostruki život koji je Alija decenijama vodio. Iako je više od pola vijeka, službeno živio u braku s Halidom Repovac, s kojom je imao dvije kćeri i sina, imao je on i drugu ženu.

Bračna sramota porodice Izetbegović počela je početkom 80-ih godina, prije Alijinog hapšenja i utamničenja. Izetbegović, naime, 1981. godine započinje emotivnu i strasnu vezu s književnicom Melikom Salihbegović. Alija i Melika su stupili u šerijatski brak koji je zaključen u prisustvu uskog kruga vjerskih službenika, u džamiji u Visokom.

Vjenčao ih je Šaćir Ćerimagić, poznati sarajevski ljekar, koji je također živio u braku s dvije supruge. No putevi gospodnji su čudni i nepredvidivi: šerijatski, tek  vjenčani „mladenci“, osuđeni su u procesu: u jesen 1983. Alija je osuđen zbog pisanja – Melika zbog čitanja, njegove “Islamske deklaracije”.

Za to vrijeme Halida Izetbegović, iz ugledne partizanske porodice Repovac, u njenom stanu, u kome je živjela sa cjelom porodicom, nastavila je podizati svoju i Alijinu djecu.

U njihovom, propalom i nesretnom braku rođeno ih je troje: dvije kćeri: Lejla i Sabina, te sin, Bakir, politički nasljednik, član Predsjedništva BiH i Predsjednik SDA.

Iskompleksiran zbog činjenice da je cjeli život izdržavan od žene koju je izdao, Alija, kao i u životu, nastavlja srljati i u politici. U ime Bošnjaka – tada Muslimana, on objavljuje rat Srbiji i srpskom narodu u cjelini.

Nespreman, neorganizovan i bespomoćan na vojnom planu, svoju najslabiju stranu pretvorio je u medijski najjače oružje: prikazom bespomoćnog muslimanskog naroda kao žrtve genocida.

Jedino što su mogli ponuditi zapadnom i islamskom svijetu je bila slika žrtve i veliko stradanje uvećano akcijama surovog ubijanja vlastitog naroda koje je činila SDA.

Strategija “bespomoćne žrtve” uz podršku moćnih islamskih država i organizacija, imala je za cilj: prisiliti međunarodne centre političke moći da osude „agresora“ jer provodi genocid nad Muslimanima BiH.

Uprkos svemu, orijentacija na vojno, a ne političko rješenje, sukobljenih nacionalnih interesa tri naroda u BiH, konstanta je Alijine politike od međunarodnog priznanja.

Isticao je da već samo postojanje srpskih i hrvatskih nacionalnih interesa, njihova afirmacija, imaju  za posljedicu “genocidnu politiku” prema Muslimanima, te je cilj njegove politike “zaustaviti brojne genocide” kojima su muslimani u BiH izloženi vjekovima. Taj pristup potvrdiće u govoru na samitu Organizacije islamske konferencije u Kazablanci 13. decembra 1994.:

„Mi ćemo, sa Božijom pomoći, konačno zaustaviti seriju genocida protiv muslimanskoga naroda koja je počela prije tri stoljeća“.

Kao tvorac ideje Islamskog društva i Islamske države, organizovao je muslimanske vojne odrede  po ugledu na Handžar diviziju – muahedine za koje je On bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik, i to ga je koštalo: napad na Svjetski trgovački centar (NJTC) u Njujorku 11. septembraa 2001. iz osnova mjenja američku i međunarodnu politiku prema terorizmu i prema Aliji.

Nakon 11. septembra Alija više nije bio vjerodostojan politički lider kojega Amerikanci uvažavaju. Mjesec dana poslije napada na WTC, pod pritiskom je podnio ostavku na mjesto predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH i povukao se potpuno iz politike.

Alija je uspio kompromitovati i Srbe i Bošnjake: Srbe pričom o genocidu a Bošnjake saradnjom sa islamističkim terorizmom, te  ozbiljno i Bošnjacima i Srbima, smanjiti manevarski prostor u borbi za objektivne kolektivne interese i dodatno oslabiti perspektivu mirnog razvoja.

Ipak, samo dan nakon smrti Alije Izetbegovića, tadašnji portparol Haškog tribunala Florens Artman, u službenoj izjavi u ime Tribunala, ističe da je Izetbegović bio na listi osoba koje je Tribunal osumnjičio za ratne zločine tokom rata u BiH.

„Alija Izetbegović je bio jedan od osumnjičenih i protiv njega je bila u toku istraga. Zbog njegove smrti, istraga je obustavljena“, rekla je tada Artmanova na konferenciji za novinare u Haškom tribunalu.

Tom prilikom nije precizirala za šta je Izetbegović bio osumnjičen i rekla je da ne može otkriti pojedinosti iz istrage. Ovako važna informacija i aktivnost Haškog tribunala, poslovično naklonjenog muslimanskoj strani u Sarajevu, nije baš često objavljivana ni protumačena u bilo kom napisu o Aliji.

Njegova uloga u razbijanju Jugoslavije, dovođenju mudžahedina, terorista i ubica iz  Avganistana, Sirije, Saudijske Arabije, Egipta, Jordana, Turske… sistematskom ubijanju Srba i Hrvata na Ozrenu i Srednjoj Bosni te terorističke akcije u zemlji, kao i druge važne činjenice, koje mogu koristiti u tumačenju fenomena Alije Izetbegovića.

Njegov Islamizam i plan formiranja Islamske države iz Islamske deklaracije je međutim koliko neukusno – toliko i nemoguće prešutjeti.

Pa makar to izgledalo kao polemika, između mene i uvaženog prof. dr Tanaskovića.

1 komentar

  • Profesor Tanasković se previše trudio da bude „umeren“ i „objektivan“ pa je potcenio zlonamernost i genocidnu agresivnost Alije Izetbegovića. Možda je to posledica klevetanja kojima je bio izložen srpski narod zadnjih decenija. Tanasković nije hteo nikoga da polarizuje svojim tekstom, niti da da šansu bilo kome da ga etiketira kao srpskog nacionalistu. U tome je njegova greška. Ali kada su u pitanju događaji iz bliske prošlosti BiH, niko ne sme da bude konformista. Istina treba da se kaže do kraja a to je bez uvijanja uradio Dževad Galijašević.

    Muslimanima u BiH uopšte nije u interesu da se sakrivaju iza paravana navodne „žrtve“ jer oni tako nikada neće biti sposobni ni za pokajanje, a još manje za pomirenje. Takvim ponašanjem oni samo još više tonu u samoizolaciju i autodestrukciju. Velika je tragedija videti ljude koji su u biološkom smislu Srbi, ali koji su se toliko otuđili od svojih sunarodnika u kulturnom i religijskom smislu da su za Srbe postali najveći stranci.

Klikni ovde da postaviš komentar