Komentari

Ćeranić: Hoće li se bar povodom slučaja Milana Tegeltije stati na put paraobavještajnim mešetarenjima?

TAJNA SNIMANJA I DALJE OMILJENA TEHNIKA ZA DISKREDITOVANJE LIČNOSTI NA JAVNIM FUNKCIJAMA
  • Najnoviji kadrovi iz paraobavještajne kuhinje, pod umjetničkim nazivom „Potkivanje“, tiču se predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, Milana Tegeltije. Razgovor o sudskom predmetu sa strankom u postupku, uz to u ugostiteljskom objektu (iako nikakvo obećanje koje bi se moglo podvesti pod koruptivnu radnju nije dato) nije nimalo prijatna situacija za predsjednika VSTS. Pokrenut je i disciplinski postupak, po čijem okončanju će biti postavljen pravni okvir cijelog slučaja
  • Ne ulazeći u to da li je predsjednik VSTS Milan Tegeltija kriv ili prav, Nermin Alešević i oni koji su ga instruisali, moraju snositi konsekvence zbog nezakonitog snimanja. U protivnim, sezona lova kamerama i mikrofonima na svakoga ko vam je politički ili lični protivnik ostaje otvorena, u BiH privatni život ne postoji, a ovu zemlju više ne možemo smatrati ni za „banana državu“ već za rijaliti šou

Piše: Predrag ĆERANIĆ

IZGLEDA da je tajno audio i video snimanje, i kada je potpuno nezakonito (a time jasno označeno krivično djelo) i dalje u BiH česta tehnika za diskreditaciju ličnosti na javnim funkcijama.

Iako krivičnopravno zakonodavstvo kaže da krivično djelo ne čini samo onaj ko napravi audio ili video zapis bez saglasnosti snimane ličnosti, već krivično djelo čini i onaj ko tako sačinjen zapis učini dostupnim drugima, elektronski i štampani mediji se ne libe da inkriminisane materijale učine dostupnim široj javnosti. Pri tome se redovno ističe parola da „nije važno ko je i kako snimao, već da li je to tačno“.

Nakon objavljivanja, javnost se obično podijeli, podignuta prašina slegne za dvije sedmice (aferu iz medijskog prostora potisnu nadolazeći događaji), meta napada bude prinuđena na ostavku ili se napadu odupre i politički ga preživi, ali snimatelji i producenti, po pravilu, ostaju nekažnjeni. I tako, parola „nije važno ko je i kako snimao“ postaje pravilo i podsticaj za slične poduhvate.

Najnoviji kadrovi iz paraobavještajne kinematografije, pod umjetničkim nazivom „Potkivanje“, tiču se predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, Milana Tegeltije.

Razgovor o sudskom predmetu sa strankom u postupku, uz to u ugostiteljskom objektu (iako nikakvo obećanje koje bi se moglo podvesti pod koruptivnu radnju nije dato) nije nimalo prijatna situacija za predsjednika VSTS. Pokrenut je i disciplinski postupak, po čijem okončanju će biti postavljen pravni okvir cijelog slučaja.

Milan Tegeltija

Međutim, evidentno je da su nosioci najviših dužnosti u pravosudnim institucijama BiH i dalje česta meta obavještajnog podzemlja (Milorad Barašin, Gordana Tadić, Ružica Jukić, Milan Tegeltija).

Navedena pojava ima i svoju predistoriju. Krenimo redom.

Kada je na Preobraženje 1997. godine komandant Šestog odreda Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, dvadesetdevetogodipnji Dragan Lukač, zauzeo zgradu Službe državne bezbjednosti u Banjoj Luci, otkrio je dokaze o prisluškivanju predsjednice Srpske i cjelokupne opozicije. Protiv odgovornih lica podnesena je krivična prijava, sproveden temeljan istražni postupak, ali je presuda izostala.

„Sa tužiocem se sve dogovorilo uz dvije kile jagnjetine“, glasio je operativni podatak koji nije mnogo vrijedio – glavni akteri prve obavještajne afere u Srpskoj ostali su nekažnjeni, a njihovi saučesnici i dalje prisutni u državnim obavještajnim strukturama. Do dana današnjeg.

Za utjehu, političke snage koje su iznjedrile takvu obavještajnu nomenklaturu bile su srušene i nikada se nisu oporavile od političkog udara iz 97. godine. Ipak, proći će punih 20 godina da Lukač dođe na poziciju koja mu je još tada pripadala.

Dragan Lukač

U godinama koje su dolazile, prisluškivanja i afera prisluškivanjem prouzrokovanih nije manjkalo.

Jedna od poznatijih iz ovog miljea bila je afera „Državni udar“ iz 2004. godine, kada su metodima rada Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) bili zahvaćeni opozicioni političari i naklonjeni im privrednici, novinske redakcije i novinari.

Otkriće da je FOSS osam mjeseci prisluškivao i tajno nadzirao 30 novinara izazvalo je žučne reakcije, ali i odluku Predstavničkog doma Parlamenta BiH da u tek konstituisanoj Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji BiH neće moći da rade akteri pomenute afere. Međutim, sve je ostalo samo slovo na papiru, a glavni „junaci“ čitave priče, ne da su nastavili da rade u zajedničkoj obavještajnoj agenciji, već su bili postavljeni na važne funkcije.

U narednom periodu transkripti telefonskih razgovora i tajno sačinjene fotografije bili su „pikanterija“ koju su svako malo elektronski i štampani mediji nudili svojim čitaocima, a jedan dnevni list nekoliko sedmica objavljivao je dosijee vladika Srpske pravoslavne crkve, „začinjene“ transkriptima razgovora. I nikom ništa.

Paraobavještajna kuhinja radila je punom parom.

Milorad Barašin, Glavni tužilac Tužilaštva BiH, 2011. godine bio je tajno praćen i sniman, a jedan javni servis objavio je u udarnom terminu snimljeni materijal. Nakon pokrenutog disciplinskog postupka Barašin je podnio ostavku i imenovan za tužioca Tužilaštva BiH.

Istraživanje odgovornosti za spočitavanu korupciju, a za što je tajni snimak trebalo da posluži kao krucijalni dokaz, potpuno je izostalo, što čitavom slučaju daje karakter političkog pritiska da se odstupi od funkcije. Kome i zašto je Barašin smetao nismo saznali, ali paraobavještajci su imali dovoljno razloga da trljaju ruke nakon „dobro obavljenog posla“.

Prvi ozbiljniji pokušaj da se državni organi uhvate u koštac sa paraobavještajnim aktivnostima zabilježen je 2014. godine.

Pripadnici MUP-a Republike Srpske i MUP-a Kantona Sarajevo izvršili su pretres prostorija sarajevskog portala koji je objavio tajno sačinjen audio snimak, koji je kolokvijalno nazvan slučaj „Dva papka“.

Policijska akcija je izvršena po nalogu tužilaštva, a zbog osnova sumnje da su na udaru paraobavještajaca bile najviše institucije Republike Srpske. Iz redakcije istragom zahvaćenog portala izuzeti su kompjuterska oprema, hard diskovi, USB stikovi.

Nakon orkestrirane kampanje protiv organa gonjenja, i silnih optužbi da je na udaru novinarska profesija, istraga nije poentirala optužnicom. Ono što je, između ostalog, bilo vrijedno pažnje jeste da su u prostorijama portala koji je objavio inkriminisani audio zapis inspektori pronašli obilje dokumenata sa oznakama tajnosti, ponajviše informacija Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, ali i tužilačkih naredbi.

Šta, na kraju, reći o najnovijem „uratku“ paraobavještajne kuhinje?

Ne ulazeći u to da li je predsjednik VSTS Milan Tegeltija kriv ili prav, Nermin Alešević i oni koji su ga instruisali, moraju snositi konsekvence zbog nezakonitog snimanja. U protivnim, sezona lova kamerama i mikrofonima na svakoga ko vam je politički ili lični protivnik ostaje otvorena, u BiH privatni život ne postoji, a ovu zemlju više ne možemo smatrati ni za „banana državu“ već za rijaliti šou.

 

1 komentar

  • Ceranicu, sta ti nislis o „potkivanju“? Sigurno si strucnjak i za to? Mislis li da je Milana Tegeltiju trebalo da tajno snima neka „institucija“? Pa, ko je kriv tom Tegeltiji sto je bio toliko naivan i glup. Bosna i Hercegovina, (pa i njen entitet Republika Srpska) je svakako i bez tvog „otkrica“ banana drzava, jer da nije tako, po njoj ne bi vrsljali americki spijuni kakav si i sam! Ne bi ti isao u Hag da tajno svjedocis protiv onih koje si svim silama nastojao strpati u sheveningenski zatvor iz resetaka. Dobro se zna da si bio saradnik nekadasnje Sluzbe drzavne bezbjednosti BiH i cinkario studente dok si i sam bio student, saradnice „SLAVUJ“

Klikni ovde da postaviš komentar