Komentari

Kecmanović: Da li je Bakir rješio da je vakat da od BiH pravi džamahiriju oca Alije?

UMJESTO DA NAGAĐA DA LI U SARAJEVU MISLE DA JE VAKAT - NIJE LI VRIJEME DA SRPSKA POČNE DA PRIPREMA ODLAZAK IZ BiH?
  • Erdogan je poslao niz metaforično patetičnih poruka ljubavi prema Bosni, nalik na pisma Sulejmana Rokselani iz poznate turske sapunice. „Bosna je Turska – Turska je Bosna“, „Alija mi je ostavio u amanet da čuvam Bosnu“ i sl., a reis efendija Mustafa Cerić je uzvratio: „Turska je Matica Bošnjaka!“
  • Iako je Cerić u izvjesnom smislu rekao istinu jer da nije bilo turskog osvajanje Bosne ne bi bilo ni Bošnjaka, ujeo se za jezik. Nazvavši Tursku bošnjačkom maticom udario je na istorijsku konstrukciju da nisu Bošnjaci islamizirani hrišćani, nego Srbi i Hrvati hristijanizovani Bosanci. Zato omaškom izgovorenu istinu ni on, niti bilo ko drugi u Bošnjaka nije više ponovio
  • Varirajući poznatu ocjenu profesora Esada Ćimića da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu  nacija“, moglo bi se reći da su Bošnjaci zakasnili da uzmu svoj entitet, a preuranili da dobiju državu na teritoriji četiri kantona u kojim imaju većinu. No, frustrirani novim istorijskom raskorakom, Bošnjaci su, u međuvremenu čak povećali ulog „va bank“: hoće samo za sebe cijelu BiH
  • Da bi otklonio optužbe bazirane na Islamskoj deklaraciji da hoće od BiH da napravi džamahiriju, Alija je na jednom predizbrnom skupu ’90 sa govornice rekao: „Nama nije cilj islamska država“. A onda razočaranim sljedbenicima dodao: „Nije još vakat“ 
  • Da li babin Bakir misli da je poslije 30 godina došao taj vakat? Uostalom, kada je prije dvije-tri godine sarajevski akademik Ibrahim Bušatlija na tribini Vijeća kongresa bošnjačkih ntelektualaca u mikrofon rekao da Bošnjaci treba da napadnu i osvoje RS uz pomoć Al Kaide, prisutni su jedino reagovali upozorenjem: „Pazite, ovo se vjerovatno snima“       

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

KAKO su Tito, El Bagdadi, Bijedić, Homeini, Mikulić, Gadafi, Kardelj, Bin Laden, Klinton, Merkelova, Izetbegović i drugi zabavili o jadu Bosnu? Odnosno, šta se tokom svega nekoliko decenija zbilo sa muslimanima-Muslimanima-Bošnjacima- Bosancima, Bošnjanima, koji su se islamizacijom dijela hrišćana pod osmanskom okupacijom Bosne začeli kao vjerska zajednica?

Do polovine šezdesetih godina tek minulog vijeka pominjani su kao najsekularniji muslimani na svijetu, protagonisti umjerenog bosanskog islama, nagodne komšije.

Prvu Jugoslaviju su dočekali pod hipotekom konverzije na vjeru osvajača. Njegoševu pouku da je „poturica gori od Turčina“ čitali su u školskoj lektiri.

O svom nedovršenom nacionalnom identiteta mogli suda pročitaju kod Meše Selimovića: „muslimani su kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više ni toka ni ušća,  suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije“.

Nisu imali ni državu, jer je BiH pola milenijuma unazad, pa do danas, bila ili okupaciona zona, ili korpus separatum unutar većih država ili, sada, međunarodni protektorat.

Najzad, i naciju i državu su dobili, a da ih sami nisu ni tražili, dok o državi nisu još ni sanjali.

Danas, međutim, Bošnjaci svoju naciju proglašavaju apsolutno većinskom, starosjedilačkom i temeljnom, te polažu pravo na cijelu BiH. Iako čine manje od polovine stanovništva, smještenog na četvrtini teritorije BiH, osporavaju ravnopravnost drugim dvama konstitutivnim narodima.

Šta se to u međuvremenu sa njima dogodilo? Kakva je uloga u tome Tita, Bevca, Džeme, Homeinija,  Gadafija, Alije, Klintona, El Bagdadija, Merkelove?

Primarni impuls dao im je Tito svojom nesvrstanom politikom.

Nakon dolaska Hruščova na Brione 1956, sa izvinjenjem zbog rezolucije Kominforma, Tito je postao bezmalo jedini državnik u hladnim ratom podijeljenom svijetu koji je bio jednako uvažavan i u Vašingtonui u Moskvi. Opijen slavom, očekivao je da će socijalističko samopravljanje postati ideološka formula okupljanja disidentskih zemalja sovjetskog lagera, a on lider „pete internacionale“.

Međutim, antistaljinistički reformator Nikita Sergejevič1956. je poslao tenkove na ustanike u Budimpešti, a Tito je Imre Nađa iz jugoslovenske ambasade, gdje se sklonio, isporučio na strijeljanje.

Kada je Brežnjev je 1968. upao tenkovima u Prag, Oto Šik i Jirži Hajek su se nalazili na odmoru na Brionima, a Dubčekova supruga na Krku, ali ih je domaćin ispratio kući.

Pošto se samoupravljanje nije zapatilo u Istočnoj Evropi,Tito se okrenuo ka Africi i Aziji.

Tito muslimani za nesvrstanu upotrebu

U pokretu nestvrstanih dominirale su islamske zemlje i Tito je svoje liderstvo htio da pojača afirmacijom muslimanskog faktora u Jugoslaviji.

Prilikom dočeka brojnih državnika iz nesvrstanih zemalja među domaćinima je počeo da se pojavljuje reis-ul-ullema. U jugoslovenskim ambasadama u islamskom svijetu omasovio je muslimanske kadrove. Poslove na gradilištima Egipta, Libije, Iraka dobijala su mahom preduzeća iz BiH. Sa međunarodnom tehničkom pomoći bilo je isto.

Nesvrstana arapska i supsaharska braća preplavila su i jugoslovenske univerzitete, a oni su se najbolje osjećali i bili primljeni na sarajevskom.

Izolovanim u hrišćanskom okruženju, bosanskim muslimanima bilo je to iskustvo pripadanja jednoj široj islamskoj zajednici, a uloga u Titovoj spoljnoj politici stvorila im je kolektivno samopouzdanje. Istina, nesvrstane prijatelje je zbunjivalo kako su prijatelji iz Bosne sa istim imenima (Hasan, Muhamed, Ahmet …)istovremeno i muslimani i ateisti, tekako su muslimani i po vjeri i po naciji. Ani ovi naši nisu mogli da im objasne.

Izgleda da je situaciju najbolje prepoznala jedna kuvajtska delegacija nakon posjete Bosni: „Jugoslavija je tvrđava islama u Evropi“.

Kardelj – priznanje za unutrašnju upotrebu

„Priznanje muslimanske nacije za Tita je bilo u funkciji liderskepromocije na čelu nesvrstanih“ (Žil Trud).

Za Kardelja je bilo u funkciji nacionalne  fragmentacije i federiranja federacije, pa je, kako piše Ekmečić, animirao muslimanske intelektualce po Bosni za priznanje nacije.

Za Branka Mikulića pak to je bilo u funkciji jačanja pozicije SRBiH u okviru SFRJ, sa osloncem na jedinu centripetalnu naciju („bez rezervne republike“) naspram dvije centrifugalne (okrenute ka maticama). A kako piše dr Šaćir Filandra, kao dobar Hrvat i kalajevac „radio je na okretanju muslimana i Srba i zavađanju komunističkih dinastija Pozderaca i Dizdarevića“.

Priznanje je izazvalo komplikacije na jugoslovenskom planu.

Tito i Kardelj

Šiptari na KiM jesu bili većinom muslimani, ali je za njih vjera bila marginalna u odnosu na naciju. U Makedoniji pak, ako nisu bili Turci ili Albanci, muslimani su tretirani kao Makedonci islamske vjeroispovijesti.

U samoj BiH, srpski i hrvatski komunisti bili su promoteri nove nacije, ali nedoumica i konfuzije bilo je u redovima samih muslimana. Više su znali šta nisu nego šta jesu ili su bili zadovoljni da budu Jugoslaveni „prije nego što će to u budućnosti postati i drugi narodi“.

Nije išlo lako čak ni uz snažnu pretpopisnu partijsku kampanju ubjeđivanja muslimana da su Muslimani. A upozorenje da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija“ dr Esada Ćimića drakonski je kažnjeno otkazom na Filozofskom fakultetu. Ipak, i dvije decenije kasnije, na popisu 2013, i dalje su se izjašnjavali uz pisano uputstvo koje je štampala IVZ: a) po nacionalnosti sam Bošnjak, b) po vjeri – musliman, c) maternji jezik mi je bosanski.

Džemal Bijedić –„naš Đemo prvi do Tita“

Iz istih „nesvrstanih“ razloga Tito je negdje u to isto vrijeme izabrao Džemala Bijedića za saveznog premijera. On nije bio vjernik, niti se kao Avdo Humo i kasnije Hamdija Pozderac bavio nacionalnlnom problematikom. Bio je više posljedica nego inicijator priznanja i afirmacije nacije, ali je za muslimanski narod postao inkarnacija kolektivnog  uspona.

„Naš Đemo posto prvi do Tita!“ –odjekivaolo je ushićeno sarajevskim mahalama. A još kada je na izlete iz Beograda ili sa Briona u Sarajevo počeo da dovodi Gamala (Nasera), Ahmeta (Sukarna), Muamera (Gadafija), a ovi na poklon Begovoj džamiji ostavljali „perzijanere od po dunuma i 50 hiljada čvorova u koje bose noge upadaju do koljena“, sreći i ponosu Baščaršije nije bilo karaja.

U to ime, ovom izrazito svjetovnom, čak hedonistički nastrojenom, bistrom, vještom, pragmatičnom  Mostarcu, koji je sinovima dao „vlaška imena“, sve je bilo oprošteno kada bi ga ugledali na slici kako sa Titom na „Galebu“ obilazi arapske zemlje.

Iako su duhoviti Džema, i njegova prostosrdačna Raza (Razija) bili omiljeno društvo Brozovih u časovima dokolice, kada su tragično nastradali u avionskoj nesreći, sumnja muslimanske čaršije pala je na Jovanku (i ličke generale). Fantazija da su tako „spriječili  da njihov Đemo naslijedi već ostrjelog Tita“, ukazuje da je identifikacija sa Bijedićem, čovjekom od krvi i mesa, bila emocionalno-psihološki intenzivnija nego sa netom podarenom apstraktnom nacijom.

I nakon postkomunističke tranzicije, Bijedić je u bošnjačkoj političkoj istoriji ostavio u sjeni svoje savremenike među Pozdercima i Dizdarevićima, a njegov mandat na čelu SIV-a zapamćen je kao neuporediv nacionalni trijumf.

Homeini – ajatolah kao velika inspiracija

Ajatolah Homeini

Sljedeću injekciju kolektivne samosvijesti i samopouzdanja ubrizgao im je Homeini. Činjenica da je Iran bio proamerička monarhija i da je ovaj šiitski ajatolah svoje rušenje Reze Pahlavija nazvao „islamskom revolucijom“, jer je pored vjerskih imala i socijalne elemente, dalo je povoda nekim visokim partijskim funkcionerima, Muslimanima iz BiH, da predlože da se na međunarodni skup „Socijalizam u svijetu“ u Cavtatu pozovu i „islamski ljevičari“.

Profesor Najdan Pašić je na pripremnoj sjednici u Beogradu ovu inicijativu otklonio duhovitom replikom: „Ako ćemo pozivati mule, zašto onda ne bismo i vladike i biskupe“.Ipak, na samom skupu jedan sarajevski filozof  iznio je i „teorijsku elaboraciju“ inicijative.

Čitava grupa sarajevskih muslimana, profesora FPN, uz amin vlasti BiH učestvovala je na okruglom stolu u Madridu povodom Gadafijeve „Zelene knjige“ u slavu Džamahirije.

Tako su se neki muslimanski partijski intelektualci rano uključili u islamsko bratstvo i jedinstvo od Maroka do Indonezije.

„Saudija“, kako Bošnjaci  od milja tepaju Saudijskoj Arabiji, bila je neka vrsta sunitske teokratije od osnivanja po volji Zapada i biće zaštićena i spolja i iznutra sve dok širokogrudo ugošćava teksaške naftaše. Homeinijeva šiitska teokratija nastala je, međutim, mnogo kasnije i uz nos Vašingtonu te se u očima muslimana širom svijeta pokazuje da je to i danas moguće i da ih nikakva sila, pa ni ona „jedina super“, u tome ne može spriječiti.

Nije li Alija, kivan na pokojnog  Ataturka, upozorioTajipa: „Turska je kao islamska bila svjetska imperija, a kao sekularna tek osrednja evropska država“.

Alija – reislamizacija muslimana

Stari Izetbegović je o tome napisao sistematsko djelo Islamsku deklaraciju.

Neuspješan kao političar, državnik i vojskovođa, pokazao se uspješan u onome do čega mu je bilo jedino stalo: u reislamizaciji bosanskih muslimana kao baze izgradnje buduće islamske države na dijelu teritorije BiH „koliko mogu prosperitetno kontrolisati“.

Za početak radova na dugoročnom projektu bilo je ključno to što je Alija, kao vjerski lider, pobijedio unutrašnju konkurenciju sekularnih nacionalista  (Zulfikarpašić, Filipović).

U tome ga jeste objektivno pogurao komunistički režim, praveći ga žrtvom montiranog procesa, ali je ipak odlučila činjenica da su birači bili u nekoj od faza tranzicije od muslimana do Muslimanima.

Alija je dugo odbacivao inicijative da se Muslimani preimenuju u Bošnjake zato što je i sam s mukom razlučivao vjeru od nacije.

Tokom rata poginuli muslimanski borci tzv. Armije BiH prema smrtovnicama u sarajevskom „Oslobođenju“ sahranjivani su kao šehidi, odsnono kao borci u slavu Alaha, a ne kao rodoljubi bošnjačke nacije ili domoljubi Bosne.

Dok je njegov ministar spoljni Haris Silajdžić obilazio zapadne prijestonice  sa pričom o jedinstvenoj građanskoj BiH, koju je Aliji preporučio Cimerman, on sam je gostovao po  arapskim dvorovima, obećavao islamsku državu i dobijao najveća vjerska odlikovanja i nagrade za odbranu islama…

Izetbegović je uspio da postigne ono što je uspjelo još samo Jaseru Arafatu: Bosna je, pored Palestine, jedina dobila nepodijeljenu podršku islamskog svijeta i bosanski muslimani su se osjetili dijelom globalne ume od preko milijardu islamskih vjernika.

Klinton najveće ili najmanje zlo

Na taj respektabilan broj, o kome mora da vodi računa i jedina supersila, pozivao se Klinton u razgovorima sa evropskim političarima i novinarima, poredeći ga sa znatno manjim brojem pravoslavaca.

Podrška protestantske Amerike muslimanima u Bosni predstavljala je krupno odstupanje od Hantingtonove teorije o sukobu civilizacija, a Klinton je to objašnjavao moralnim imperativom Amerikanaca da kao veliki i moćni podržavaju male i slabe.

Senator Lantoš je u Kongresu rekao da će „američka podrška bosanskim muslimanima uvjeriti i islamske teroriste Al Kaide da SAD nemaju ništa generalno protiv muslimana i da nisu legitimna meta njihovih  napada“.Rat u BiH im je, takođe, poslužio kao povod za prvo ofanzivno djelovanje NATO-a izvan granica zemalja Alijanse i opravdanje za ostanak američkih trupa u bazama u zapadnoj Evropi i poslije pada Berlinskog zida.

Najzad, Cimerman je bio taj koji je natociljao Izetbegovića da se povuče iz Lisabonskog sporazuma i uđe u rat sa dva jača protivnika. A prećutno obećana intervencija bombardovanjem srpskih položaja oko Sarajeva stigla je sa zakašnjenjem od tri i po godine kada je bošnjačka ABiH bila pred kapitulacijom.

Voren Cimerman

I to još uz Klintonov morbidni uslov da žrtvom od pet hiljada bošnjaka odjednom animiraju podršku zapadnog javnog mnjenja za intervenciju.

Međutim, da li iz iskrenog uvjerenja ili nemajući  boljeg izbora, Bošnjaci i danas vjeruju u moćno pokroviteljstvo jedine supersile, a ni Stejt department ne štedi riječi podrške jedinstvenoj multikulti Bosni. Uostalom, za Bošnjake je od njih sasvim dovoljno što su dva puta bombardovali Srbe – bošnjačke dindušmane, genocidne agresore itd.

Objektivno, Bošnjaci mogu samo da parafaziraju onu staru sprdnju sa crnogorskom megalomanijom: „nas i Rusa 300 miliona“, i to usred islamofobne Evrope.

Ima još jedna ilustrativna anegdota. Kada je Arafat pitao Izetbegovića da li kao slabiji u građanskom ratu može da računa na jaku spoljnu podršku. –„Računam na SAD“, odgovorio je Alija. A Jaser će njemu: „Pazi, oni i mene podržavaju već pedeset godina, ali bez ikakvih rezultata“.

Bin Laden i El Bagdadi

Možda će s obzirom na prethodno izgledati paradoksalno, ali bosanski muslimani se jednim dijelom poistovjećuju sa vinovnikom 11. septembra Osamom bin Ladenom. Naravno, Bošnjaci se zgražavaju nad islamskim terorizmom i žale nevine žrtve, a svjesni su i da ovi na njih navlače odijum Zapada.

Istovremeno, međutim, postoji intimna identifikacija sa muslimanskim bijesom zbog viševjekovne globalne hrišćanske dominacije, ekploatacije jeftine muslimanske radne snage po evropskim metropolama, zabrane zara i feredže, marginalizacije islamske kulture.

Postoji kontinuitet ponižavanja od krstaških ratova, progona muslimana iz Španije do toga da Švajcarcima remeti miran san vaz mujezina sa minareta.

U dnu duše svaki musliman pomalo likuje kada poslije akcija Al Kaide u Njujorku, Madridu, Parizu, Londonu, Moskvi, hrišćanski svijet strahuje da izađe na ulicu.

Kada je prije dvije-tri godine sarajevski akademik Ibrahim Bušatlija na tribini Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u mikrofon rekao da Bošnjaci treba da napadnu i osvoje RS uz pomoć Al Kaide, prisutni su jedino reagovali upozorenjem: „Pazite, ovo se vjerovatno snima“.

Bosna kao evropski rekorder u broju dobrovoljaca ISIL-a, dodatno je radikalizovana povratkom kući većine preživjelih.

Mudžahedini iz ratnog perioda postali su bošnjački zetovi. Saudijci i šeici su podigli više luksuznih naselja u sarajevskom kantonu.  Vehabije pod benignim pseudonimom paradžematlije i dalje uživaju gostoprimstvo i vlasti i IVZ džamije kroz igru uzajamnog prebacivanja lopte nadležnosti između Izetbegovića i reisa Kavazovića.

Naveli smo, po inerciji, stari akronim IVZ (Islamska vjerska zajednica), koji je odavno skraćen na adekvatniji IZ (Islamska zajednica).

Islam zaista ne reguliše samo vjerski nego i sekularni život muslimana, a kod savremenih Bošnjaka, od Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, uspostavljena je čvrsta sprega vladajuće SDA i IZ, čije instrukcije po džamijama, petkom u podne, na džumi odlučujuće utiču za koga će Bošnjaci glasati da ih predstavljau civilnoj vlasti BiH i FBiH.

Kao nacija, Bošnjaci se osjećaju mali i nejaki, a kao IZ BiH osjećaju se sastavnim dijelom više od milijarde solidarnih istovjernika širom planete.

Erdogan – sultan i „kalif“

To, ali i više od toga, za Bošnjake je značio Erdoganov neoosmanizam.

Nastali islamizacijom pod osmanskom okupacijom Bosne, oni nisu bili samo bosanski muslimani, koji praktikuju tursku verziju islama, nego i bivše poturice koje su stasale u turkofilne Bošnjake.

Knjiga Strateška dubina iz pera eks-ministra  Ahmeta Davutoglua postala je osnova Erdoganove spoljne politike.

Spektakularan ekonomski uspon Turske on je odlučio da pretoči u politički uticaj na teritorije bivše imperije na kojima je višegodišnja okupacija ostavila trag u vjeri, jeziku, ishrani, običajima, kulturi svakodnevnog života.

Taj trag bio je prisutan u BiH, tj. u bošnjačkom dijelu Bosne, i muslimani su se od srca odazvali, ali dok je Davutoglu u Sarajevu neoosmanizam promovisao evokacijom „zlatnog doba bosanskog vilajeta“, hrišćanske komšije su čitale udžbenike istorije o 500 godina ropstva pod Turcima.

Erdogan je poslao niz metaforično patetičnih poruka ljubavi prema Bosni, nalik na pisma Sulejmana Rokselani iz poznate turske sapunice.

„Bosna je Turska – Turska je Bosna“, „Alija mi je ostavio u amanet da čuvam Bosnu“ i sl.,a reis efendija Mustafa Cerić je uzvratio:„Turska je Matica Bošnjaka!“.

Iako je u izvjesnom smislu rekao istinu jer da nije bilo turskog osvajanje Bosne ne bi bilo ni Bošnjaka, ujeo se za jezik. Nazavavši Tursku bošnjačkom maticom udario je na istorijsku konstrukciju da nisu Bošnjaci islamizirani hrišćani, nego Srbi i Hrvati hristijanizovani Bosanci. Zato omaškom izgovorenu istinu ni on, niti bilo ko drugi u Bošnjaka nije više ponovio.

Ipak, sve je išlo „kao po loju“  dok su SAD podržavale neoosmanizam američkog profesora Ahmeta. Tvrdili su da Erdogan izvozi specifičnu „islamsku demokratiju“, koja će pacifikovati muslimane u regionu, donijeti mir i stabilnost i bla, bla, bla.

Bošnjaci, kojima je inače zadnjica na zapadu, a srce na Bliskom istoku, osjetili su se najzad i pomireni sami sa sobom i bezbjedni od „agresorskog“ srpsko-hrvatskog okruženje. A onda je pukla tikva između Ankare i Vašingtona, a Erdogan se okrenuo malignom Putinu, tako da je onaj isti reis efendija, sada emeritus, izjavio: „Za nas Bošnjake Meka i Medina više nisu u Stambolu i Ankari, nego u Briselu i Vašintonu“.

Uprkos tome, bošnjačke mase odraše grlo navijajući za turske sportiste i vrišteći od sreće kada Sultan pobijedi na izborima.

Angela Merkel – Bosna kao migrantski depo

Na specifičan način i Merkelova je indirektno dala infuziju bošnjačkom samopouzdanju.

Još prije pojave migrantskog cunamija govorkalo se da Njemačka poslije ujedinjenja planira da turske, arapske i druge radnike muslimanske vjere zamijeni sunarodnicima iz ujedinjenog istočnog dijela zemlje i preseli u najbližu zemlju koja bi bila istovremeno i evropska i muslimanska.

Nagađalo se da bi za to bila idealna zemlja pod protektoratom jer se ništa ne pita. Da to ipak nije bila samo glasina, potvrda je stigla tek kasnije u memoarima šefa kabineta Margaret Tačer, koji je prisustvovao njenom susretu sa Helmutom Kolom.

„Muslimani niti hoće niti mogu da se integrišu u evropsku kulturu i mi planiramo da ih sa dobrom otpremninom vraćamo kući“ – rekao je kancelar ujedinitelj.

Sa tim i takvim iskustvom prethodnika, Merkelova je odlučila da migrante ne prima odmah i đuture. Primaće ih  selektivno, dinamikom i brojem te profesionalnim profilom prema potrebama zahuktale njemačke privrede za jeftinom radnom snagom.  Ostale će, uz mizernu potporu gladnoj Bosni iz evrofondova, zadržati u rezervatu pred granicom EU u Hrvatskoj. I sve se odvija po planu.

Zaustavljen bedemima na granici Mađarske, migrantski stampedo kroz Srbiju zaokrenuo je već u Sandžaku ka BiH. A poslije predaha u bošnjačkim kantonima duž „zelene tranverzale“, stiže u „zelenu krajinu“ na sjeverozapadu zemlje i stvaraju rastuću akumulaciju mladih, nestrpljivih, gnjevnih ljudi, upalih u klopku pa ne mogu ni naprijed ni nazad.

Bošnjački kantoni – ni entitet ni država

Bišćani su protestovali, ali ne zato što nemaju dovoljno empatije za braću po vjeri, nego što ne stižu obećane velike evropske pare. A kada stignu, moći će da kažu: „Bihać je postao (islamski) svijet!“.

Mudžahedini, vehabije, šeici, migranti su Alžirci, Avganistanci, Tunišani, Egipćani, Saudijci, Pakistanci, Avganistanci – svi na jednom mjestu.  BiH više nije „Jugoslavija  u malom“, nego „globalna uma u minijaturi“.

Varirajući svojevremenu već citiranu ocjenu profesora Esada Ćimića da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu  nacija“, moglo bi se reći da su Bošnjaci zakasnili da uzmu svoj entitet, a preuranili da dobiju državu na teritoriji četiri kantona u kojim imaju većinu. No, frustrirani novim istorijskom raskorakom, Bošnjaci su, u međuvremenu čak povećali ulog „va bank“: hoće samo za sebe cijelu BiH. Ali, kako?

Niko ne može da procijeni koliko dugo i u kom broju će se migranti zadržati u muslimanskim dijelu BiH, ali svi se slažu u procjeni da je u njihove redove infiltriran određen procenat terorista. Hrvatska je maksimalno ojačala svoje državne granice i graničari po potrebi i pucaju, ali na entitetskim granicama prema nevjernicima nema karaula.

Da bi otklonio optužbe bazirane na Islamskoj deklaraciji da hoće od BiH da napravi džamahiriju, Alija je na jednom predizbrnom skupu ’90. sa govornice rekao: „Nama nije cilj islamska država“. A onda razočaranim sljedbenicima dodao: „Nije još vakat.“

Da li babin Bakir misli da je poslije 30 godina došao taj vakat?

Nije li vrijeme da umjesto da nagađamo, Srpska počne da priprema odlazak iz BiH?

2 Komentara

  • Izdavač „Miroslav“, Bgd, Bulevar Maršala Tolbuhina 15, tel 011/297-0875, email – mirmi011@gmail.com objavio je knjigu „Bivši Srbi Bošnjaci – bogumila nije bilo“. U srednjem veku nisu postojali bogumili (to je bio politički izraz – podrugljiv), a 100 Jugoslovena je magistriralo i doktoriralo s temom – Bogumili.

Klikni ovde da postaviš komentar