Komentari

Kecmanović: Duh Vorena Cimermana, kojem je trebalo suditi u Hagu, i danas lebdi nad BiH

TRIBINA SoS „REFERENDUM O SECESIJI BiH 1992. I STVARANJE REPUBLIKE SRPSKE – 27 GODINA KASNIJE“
  • Bošnjačke redovne godišnje proslave datuma, odnosno događaja koji je izazvao građanski rat u BiH djeluju i nekrofilno
  • Izvan BiH nije poznat slučaj zemlje čiji državni praznik ne slavi većina njenih stanovnika na 4/5 njene teritorije, a u BiH 1. mast slave samo Bošnjaci i inostrane diplomate. Okupe se svake godine na svečanom prijemu u Sarajevu da se valjda vajkaju zbog neuspjelog zajedničkog antisrpskog poduhvata. Sa izuzetkom Željka Komšića, ne slave ga ni Hrvati iako su im 1. marta ’92. asistirali, pokazaće se – protiv svojih interesa
  •  Dejtonski sporazum nije neko eksperimentalno rješenje izmišljeno specijalno za BiH, nego iskustveno potvrđeno najbolje poznato rješenje za nacionalno i vjerski duboko podijeljena društva u svijetu, pa i u nekim zemljama EU – u Švajcarskoj, Belgiji i Holandiji
  • Da su neposredni dogovori između domaćih aktera jedina realna perspektiva BiH, pokazuju dva nedavno potpisana projekta. Jedan je turistički aranžman Pale-Sarajevo, a drugi autoput Beograd-Sarajevo         
  • Entitetske i kantonalne granice nisu bile prepreka tim aranžmanima, a nije im nedostajao ni v.p. Incko. Iako bi to mogao da bude konačno pronađeni model za cijelu BiH, izostalo je oduševljenje zapadnih medija i ambasada u Sarajevu. Oni se radije bave negativnim vijestima iz BiH, za koje su uvijek krivi remetilački Srbi, a Bakir Izetbegović i dalje slavi 1. mart  ’92

REFERENDUM o secesiji BiH koji je održan 1. marta 92. bio je ne samo muslimansko-bošnjački pucanj u Jugoslaviju, nego i atentat na BiH. Oboje je uspjelo ali i kao neka vrsta suicida, jer političkim nasiljem nad Srbima potrošen je kapital komšijskog povjerenja bez koga nijedna zajednica ne može da opstane. Bio je to to svjevrstan bumerang-efekat političke strategije Izetbegovića koja je dugoročno ciljala na jedinstvenu islamsku Bosnu.

Bošnjačke redovne godišnje proslavejednog datuma odnosno događaja koji je izazvao građanski rat u BiH zaista djeluju nekrofilno. Ako se tome doda da je intermeco od mjesec dana koji je protekao u spasavanju Kutiljerovog plana bilo, prema priznanju muslimanskog lidera, samo kupovanje vremena da se Zelene beretke bolje pripreme za građanski rat, onda je suvišno pitanje ko ga je izazvao i započeo. A ako na to još dodamo i činjenicu da su muslimani/Bošnjaci taj rat izgubili i na kraju u Dejtonu dobili manje nego što im je nuđeno u Lisabonu, onda moramo da se upitamo o pameti, bolje rečeno ludosti takve politike.

Od koalicionih partnera do neprijatelja

Alija Izetbegović jeste bio islamski fundamentalista, varljiv i prevrtljiv političar, pravio je nerelane političke kalkulacije, htio da nadmudri i komšije i Zapad, cijelu Bosnu je vidio kao muslimansku i sl., ali nije bio nerazuman čovjek. Međutim, on se, kako piše u knjizi svojih „Sjećanja“, nije snalazio u međunarodnim pregovorima. Vjerovatno je prije svega aludirao na svoj, rekao bih sudbonosni razgovor sa Vorenom Cimermanom, američkim ambasadorom u Beogradu koji je maksuz došao u Sarajevo da ga odgovori od Kutiljerovog plana koji je ovaj već bio parafirao.

Alijin salto mortale

Do tog razgovora Izetbegović je najprije bio u predizbornoj koaliciji ne samo sa HDZ-om nego i SDS-om. Na predizbornim mitinzima je govorio da Muslimani pretenduju samo na dio Bosne koji mogu prosperitetno kontrolisati. Poslije izbora odolio je iskušenju da sa HDZ-om i SDP-om Nijaza Durakovića, bez SDS-a formira skupštinsku većinu. Držao se predizbornog koalicionog dogovora o nacionalnoj podijeli vlasti. Ušao u dijalog sa HDZ-om i SDS-om o etničkoj regionalizaciji po modelu evropskih konsocijacija.

Tek poslije razgovora sa Cimermanom on pravi salto mortale. O sadržaju njihovog povjerljivog razgovora postoje različite verzije, ali po svemu je najviše nalikovao na dijalog između Nasradin hodže i Francuza iz šaljive orijentalne bajke.        

Amerikanac  mu je govorio da su SAD protiv „retrogradnih  teritorijalno-etničkih podjela“ te „vjerske i nacionalne getoizacije“ i preporučivao mu američki sistem vrijednosti, multikulturalizam, građansku demokratiju. A ovaj je baš kao Nasradin hodža jedino shvatio i prihvatio ono što mu je odgovaralo: zastupajući građanski princip, dobiće unitarnu državu u kojoj će, po sistemu jedan-čovjek–jedan-glas, muslimanskom većinom moći o svemu da odluči.

Alija se, doduše već šest mjeseci ranije opekao o takvu majorizaciju jer su, nakon nacionalnog nadglasavanja u zajedničkoj skupštini, srpski poslanici formirali skupštinu srpskog naroda u BiH i organizovali plebiscit o ostanku u skraćenoj Jugoslaviji sa Srbijom, ali sada je, kako je naivno vjerovao, jedina supersila na vrhuncu političke, ekonomske i vojne moći stala iza bosanskih Muslimana. Izetbegović, međutim, nije shvatio širi kontekst američke spoljne politike na Bliskom istoku, u Evropi i balkanskom regionu, odnosno njenih nekoliko skrivenih ciljeva.

Spoljni faktor: kome i zašto je trebao građanski rat

Prije svega, SAD je bio potreban građanski rat u BiH kao alibi za ostanak NATO-a u Evropi, koji EZ, potonja EU, neće moći da zaustavi bez zapadne vojne alijanse pod američkom komandom. Taj plan će postati nešto transparentniji američkim sabotiranjem svih evropskih mirovnih planova tokom rata, o čemu su kasnije svjedočili posrednici Karington, Kutiljero, Oven, Stoltenberg, pa i sam Sajrus Vens, bivši državni sekretar SAD.

Zatim, bučnom diplomatskom i medijskom podrškom vojno inferiornim bosanskim Muslimanima, koje su prethodno gurnuli u građanski rat, Amerikanci su htjeli da arapskim naftaškim zemljama pokažu da podrška Izraelu protiv Palestinaca ne znači neprijateljstvo prema čitavom islamskom svijetu.

Senator Lantoš u Kongresu je naglas izrazio očekvanje da će promuslimanska politika SAD u Bosni uvjeriti islamske teroriste da Amerika nije „velika Satana“, kako je propovjedao ajatolah Homeini.

Dalje, građanskim ratom u Bosni, koji su izazvali preko Cimermana i Izetbegovića, SAD su „stavile nogu u vrata Balkana“ na njegovoj najzapaljivijoj koti. U dvorištu EU, na Limesu, na Hantingtonovom trustnom razmeđu tri religije i civilizacije, na liniji razgraničenja interesnih sfera dogovoreno fifti-fifti na Jalti.

Ako je Balkan „bure baruta“ onda je Bosna upaljač sa daljinskim upravljačem.

Najzad, Muslimani, kao ratni saveznici Hrvata na rubu katoličko-protestanstskog Zapada, trebalo je da posluže kao krajišnici na frontu prema rusofilnom pravoslavno-slavenskom svijetu. Prethodno je valjalo zavaditi Muslimane sa „malim Rusima“, kao petom kolonom velikih, po starom habsburško-vatikanskom receptu Benjamina Kalaja.

SAD su ratom u Bosni ostvarile sva četiri cilja, a Alija, nesnalažljiv u međunarodnim odnosima, upao je u zamku i počeo da sprovodi bukvalno shvaćena Cimermanova uputstva na gotovo komičan način.

Svoju nacionalno-vjersku SDA najednom je proglasio za građansku partiju, koja se bori za multikulturno društvo, a sebe – islamistu koji, opet po vlastitom priznanju, nije imao senzibilitet ni za naciju a kamoli za građanstvo, počeo da predstavlja kao predsjednika svih Bosanaca i Hercegovaca. I to je sve govorio pred kamerama CNN-a dok su se na stotinjak metara iza njega, ti njegovi građani, bosanci i hercegovci međusobno ubijali u građanskom ratu na nacionalno-vjerskoj osnovi. I, kako piše Adil Zulfikarpašić, istovremeno je obilazio bliskoistočne prijestonice i pričao o bosanskoj džamahiriji po formuli  Islamske deklaracije. A pri tome vjerovao kako u Vašingtonu i Briselu ne znaju šta on govori u Rijadu i Theranu, kao i obratno.

Ponovo dolazi k sebi tek u jesen ’93. kada njegova ABiH gubi na tri fronta, protiv VRS, HVO i jedinica APZB, te na rubu kapitulacije na Radio Sarajevu objašnjava da to više nije rat za BiH, koju neće ni Srbi ni Hrvati, nego rat za opstanak Muslimana. A onda, poslije tri godine čekanja američke intervencije, koju mu je, da li sam Cimerman ili neko drugi, obećao već do polovine avgusta ’92, dočekao je bombardovanje srpskih položaja oko Sarajeva obogaćenim uranijumom kao trijumf svoje politike.

Posrednici sa predumišljajem

Voren Cimerman

Ali, onda, hladan tuš u Dejtonu: Muslimani tada već Bošnjaci, dobili su frtalj Bosne, odnosno manje nego što su prije rata parafirali pa odbili u Lisabonu.

Kako piše američki ekspert Džon Šindler, Cimerman je pojedinačno najveći krivac za građanski rata u Bosni i pošto se u Haškom sudu za ratne zločine ne sudi narodima, nego pojedincima, on je morao da bude prvooptuženi.

Drugooptuženi, dodali bismo, trebalo je da bude agresivni i arogantni posrednik Robert Holbruk.

Dok je Cimerman uz lažno obećanje da će dobiti jedinstvenu građansku Bosnu pod kontrolom Muslimana, natociljao Izetbegovića da povuče potpis sa Lisabonskog sporazuma, Holbruk ga je privolio da stavi potpis na Dejtonski sporazum uz obećanje da je Srpska samo privremeno rješenje.

Dok je prvo obećanje Muslimane, kao slabije, gurnulo u  građanski rat, ovo drugo ih je u postdejtonskom miru gurnulo u 25 godišnju pregovaračku hibernaciju iščekivanja da odnose u BiH po bošnjačkim željama riješi spoljna sila.

Najprije su to očekivali od OHR-a, pa od stranaca u Ustavnom sudu BiH, pa onda od EU, pa sada od NATO-a. I, visoki predstavnici su ih, kršeći Aneks 4  i pritiskom na RS u tome ohrabrivali. Ali, od 2010. Srpska je taj proces razgradnje Dejtona ustavnim nasiljem uspjela da zaustavi i krenula u kontraofanzivu vraćanja otetih nadležnosti, i to, gle, referendumima. Onim istim demokratskim sredstvom neposrednog izjašnjavanja kojim je 1. marta

’92. srpski narod ponižen i definitvno otuđen od BiH.

U čemu je razlika?

Dobri i loši referendumi

Prije svega, taj referendum kojim je BiH gurnuta u ratnu provaliju bio je zakazan protiv volje jednog od tri konstitutivna naroda. Drugo, taj referendum je i kao takav falsifikovan, jer se i po zvanično oglašenom rezultatu za secesiju BiH izjasnilo manje od zakonom propisane dvije trećine  građana. Treće, na prigovor o neregularnosti – Alojz Mok je odgovorio da bi rezultat bio priznat i da je većina bila i samo od 51 odsto.

Srpski plebiscit 91. za ostanak BiH u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i republikama i narodima koji to žele, kao i onaj noviji o datumu Dana Republike dobio je daleko više od dvotrećinske podrške.

Ipak, tzv. međunarodna zajednica priznala je jedan faksifikovani bošnjačko-hrvatski, a nije dva srpska, koja to nisu. Vođstvo Srpske je naučilo lekciju da treba da se drži demokratske volje svoga naroda i izvornog Dejtona, koji su potpisali i Bošnjaci i Hrvati i garantovale sve velike sile. Tako je u BiH upostavljena, doduše labilna, politička ravnoteža koju Republika Srpska uspješno održava, pogotovo otkako su i „Hercegbosanci“ počeli u Federaciji da se bore protiv bošnjačkog unitarizma.

Ali, godine prolaze i status quo „nemoguće države“ po inerciji se učvršćuje, a u sjeni dnevno-političkih nadgornjavanja, djeluje meka moć kulturne divergencije tri naroda, i međusobno i u odnosu na bosanski zajednički imenitelj. I obilježavanje 1. marta svjedoči da sve što je za jedne datum slavlja i ponosa, za druge je dan uvrede i poniženja, za treće indiferentno, kao i obratno.

Na sporovima oko naziva, datuma i simbola, polako ali sigurno, BiH se iznutra rastače. A Bakir Izetbegović se, za razliku od babe, teško snalazi i unutrašnjoj politici, jer ne shvata da tome upravo on ponajviše doprinosi.

Ako mogu Flamanci i Valonci zašto ne bi i Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

Pored BiH u svijetu ima više primjera duboko podijeljenih društava i nestabilnih država, neke su se vremenom raspale, neke su opstale, a neke su čak među najrazvijenijim. Izvan BiH, međutim, nije poznat slučaj zemlje čiji državni praznik ne slavi većina njenih stanovnika na 4/5 njene teritorije, a slave ga samo Bošnjaci i inostrane diplomate. Okupe se svake godine 1. marta na svečanom prijemu u Sarajevu da se valjda vajkaju zbog neuspjelog zajedničkog antisrpskog poduhvata. Sa izuzetkom Željka Komšića, ne slave ga ni Hrvati iako su im 1. marta ’92. asistirali, pokazaće protiv svojih interesa.

Istorija BiH mogla je da krene i drugim putem. Velika je šteta što su rezultati prvih slobodnih izbora 90, koji su nalikovali nacionalnom popisu stanovništva,shvaćeni kao incident, greška, aberacija, a ne realnost koja je potiskivana i sakrivana u periodu oktroisanog socijalističkog zajedništva u suživotu i koja je progovorila iza zavjese glasačkih kabina.

Posljeratne generacije to su doživjele kao „nenormalno“ u odnosu na stanje na koje su mimikrijom i inercijom bili navikli da javno praktikuju kao „normalno“.

Govorilo se o bosansko-hercegovačkoj nedjeljivoj teritorijalno-etničkoj mješavini poput „šara tigrove kože“ i o granicama koje će prolaziti „kroz spavaće sobe mješovitih brakova“, a poslije izbora ih bilo stramota iskrenosti pa su svi tvrdili da su glasali za reformiste i komuniste koji su zajedno dobili svega desetak posto glasova.

Kako je zapisala Helen Karer d’ Ankos: „Nije to bio tribalizam, nego ponovo pronađeni korijeni izgubljenog  kontinuiteta sa nacionalnom istorijom, tradicijom, kulturom, identitetom…“

Mogla je ta istorija BiH da krene i drugim putem i da se koalicija SDA-SDS-HDZ, koja je funkcionisala od kraja 90. do polovine 91, nije raspala nadglasavanjem srpskih poslanika u Skupštini BiH, ili da je bar u zadnji čas spasena Lisabonskim sporazumom.

A možda je za drugu i drugačiju savremenu istoriju odnosno budućnost BiH bilo dovoljno da su i Muslimani i Hrvati i Srbi pažljivije čitali Andrića koga su svi imali u školskoj lektiri. Da su bolje razumjeli njegove metafore o sarajevskim bogomoljama koje iste sate otkucavaju u različito vrijeme i o tankoj liniji koja razdvaja ljubav od mržnje, bolje bi sagledali i sebe i Bosnu.

Bez spoljnih pritisaka BiH bi mogla dobro da funkcioniše

No, ono što iz literature srpskog nobelovca, za koga su voljeli da tvrde da je bosanski, nisu shvatili i uradili u miru, tri naroda su obavila u građanskom ratu. Danas imamo Republiku Srpsku, de facto i Herceg-Bosnu, kao i neželjenu bošnjačku Bosnu, kao tri konfederalno povezane teritorijalano-etničke cjeline.           Dejtonski sporazum nije neko eksperimentalno rješenje izmišljeno specijalno za BiH, nego iskustveno potvrđeno najbolje poznato rješenje za nacionalno i vjerski duboko podijeljena društva u svijetu, pa i u nekim zemljama EU, pa i u Švajcarskoj, Belgiji i Holandija. Postoje isprobani mehanizmi kojim dolaze do konsenzusa uprkos čestom korišćenju pravo na veto u zajedničkim organima.

Uslov je da same članice konsocijacije, odnosno njihovi predstavnici steknu vještinu i rutinu međusobnog pregovaranja, bez miješanja čak i domaćih medija, a pogotovo inostranog faktora.

Inopredstavnici, posrednici i arbitri, čak i kada su najdobronamjerniji i najnepristrasniji, ipak zauzimaju stranu u unutrašnjim sporovima i komplikuju ih neizbježnim unošenjem interesa svojih zemalja.

Da su neposredni dogovori između domaćih aktera jedina realna perspektiva BiH, pokazuju dva nedavno potpisana projekta. Jedan je turistički aranžman Pale-Sarajevo, a drugi autoput Beograd-Sarajevo. Ukratko, turisti će skijati na Jahorini, boraviti na Palama, a u noćni provod silaziti na Baščaršiju, dok trasa puta iz Beograda za Sarajevo najvećim dijelom ide kroz RS. Entitetske i kantonalne granice nisu bile prepreka i nije nedostajao ni v.p. Incko.

Iako bi to mogao da bude konačno pronađeni model za cijelu BiH, izostalo je oduševljenje zapadnih medija i ambasada u Sarajevu. Oni se radije bave negativnim vijestima iz BiH, za koje su uvijek krivi remetilački Srbi, a Bakir Izetbegović i dalje slavi 1. mart  ’92.  Duh pokojnog Vorena Cimermana i danas lebdi nad BiH.

(BOSNA I HERCEGOVINA PRIJE I POSLIJE 1. MARTA 1992. – prof. dr Nenad Kecmanović, profesor emeritus i senatore Republike Srpske)

 

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar