Komentari

Kecmanović: Izetbegović junior otvara vrata SDA i za Srbe i Hrvate koji žele da budu Bosanci

LIDER SDA NAUMIO DA SRBIMA `PRODA` SRBE U SRBIJI ZA SUSJEDE, A BOŠNJAKE ZA ROĐAKE
  • Objasnio u intervjuu Radio Sarajevu: „SDA će napraviti iskorak od bošnjačke ka bosanskoj stranci, i to neće biti na uštrb  bošnjaštva. Bošnjaci su Bosanci, ili Bošnjani muslimanske vjere. Mi smo samo segment bosanske nacije, onaj koji nema alternativnu domovinu
  • Još je dodao:  „Narodi u BiH su u vremenu raspada Jugoslavije uvučeni u krvave međusobne sukobe, tako da će nepovjerenje i strahovi da potraju, kao i iluzija da su nam bliži neki ljudi koje ne poznajemo, koji žive u susjednim zemljama ili negdje daleko u svijetu. (…) Bili smo nekada braća, danas smo rođaci koji su prošli kroz sukobe. Ali, rođaci su rođaci, a susjedi su susjedi (…) Nama je živjeti zajedno
  • Ako smo ga dobro razumjeli, naši „susjedi“ bili bi Srbi iz Srbije, a „rođaci“ – Bošnjaci iz BiH. Na stranu što bi se malo koji Srbin (i Hrvat) i u najbolja vremena složio da su mu Bošnjaci u BiH rođaci, a braća u matici tek susjedi. Tim prije što sami Bošnjaci, na čelu sa liderom SDA, u Srbima i Hrvatima vide agresore, zločince, te nacionalne i državne neprijatelje
  • Šta je „srebrenički genocid“ u odnosu na jasenovački magnum krimen u kome je „hrvatsko cvijeće“ u ustaškim redovima potamanilo više stotina hiljada Srba, a ne zove se genocid. Prema Bakirovoj ocjeni, Srbi nemaju pravo na samoopredjeljenje jer su počinili više ratnih zločina, dok Bošnjaci, jer su ih, eto, učinili manje, imaju pravo da ih natjeraju da žive u unitarnoj BiH

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

MINULE dvije decenije često sam se pitao, gdje se djenula legendarna „orijentalna mudrost“ i „tradicionalna nagodnost“ u bošnjačkoj politici?

Neki bi danas rekli da je to bio samo orijentalni ketman, lukavstvo, prepredenost i licemjerje, uz podsjećanje na skatkorječivost mahalskih žena, koje su svoje kone oslovljavale sa „dušo moja draga, „srce moje slatko“, „moja ti“, a zatim namigivale iza leđa.

Ipak, politika vještog balasniranja između Beograda i Zagreba, koju je između dva svjetska rata demonstrirao Mehmed Spaho održala je njegovu JMO je u svim vladama prve Jugoslavije. Bili su, zatim, većinom u ustaškoj vlasti NDH, i na kraju u partizanima, a u međuvremenu poneki i među četnicima, pa su na kraju rata ispali jedini nevini.

A sljedeća generacija, Pozderci i Dizdarevići, muslimane su kao vjersku zajednicu bez ikakvih otpora promovisali u ravnopravnu bosansku naciju, a Bosnu u jednu od šest republika.

Ova današnja, međutim, od Alije do Bakira, pokušava da nevoljnim komšijama „đonom“ nametne „reintegraciju“, centralizovane  i unitarne BiH.

Umjesto da se Srbima izvine za referendum iz ’92, da u kantonima sa većinom na djelu pokažu uvažavanje nacionalne ravnopravnosti i da od Sarajeva naprave prijestonicu multikulturne tolerancije, oni sada čak i svojim koalicionim i ratnim saveznicima, Hrvatima, nameću nacionalne predstavnike u vrhu BiH.

Hegemoniju u BiH i u FBiH ne samo pokušavaju da uspostave na djelu, nego je opravdavaju i na riječima.

Nema više mahalaškog slađenja, šećerenja i medenja „da se Vlasi ne dosjete“, „dušu ti vadim šećerom te hranim“, nego samo „kome oca, kome mater“.

Komšije su sve sami „agresori, zločinci, ustaše, četnici, genocidni“, a oni sami uvijek i samo nevine žrtve „osam genocida“.

Ali, evo, najzad, krajem jula kao da je „orijentalno lukavstvo“, opet proradilo. Makar i tek samo na riječima, u opširnom intervjuu Bakira Izetbegovićaza Radio Sarajevu (29. 07)

„Narodi u BiH su u vremenu raspada Jugoslavije uvučeni u krvave međusobne sukobe, tako da će nepovjerenje i strahovi da potraju, kao i iluzija da su nam bliži neki ljudi koje ne poznajemo, koji žive u susjednim zemljama ili negdje daleko u svijetu. (…) Bili smo nekada braća, danas smo rođaci koji su prošli kroz sukobe. Ali, rođaci su rođaci, a susjedi su susjedi (…) Nama je živjeti zajedno …

U prvi mah citat zvuči kao istrgnut iz saopštenja aktivista „Igmanske inicijative“, veterana predratnog  SUBNOR-a, ili neke građanističke NVO, a ne da potiče od lidera bošnjačke nacionalističke SDA. No, šta nam u stvari Bakir poručuje …

Već sama po sebi sintagma „raspad“ (SFRJ) daje pogrešnu sliku da su se sve njene republike i svi narodi spontano i istovremeno okrenuli protiv zajedničke države. Nju su, međutim, uz „međunarodnu“, podršku razvalile  Slovenija i Hrvatska, a narodi u BiH su se podijelili na Muslimane i Hrvate, koji su se pridružili secesionistima, odnosno na Srbe, koji su htjeli da je sačuvaju i ostanu u njoj.

Oni prvi su, opet uz „međunarodnu“ podršku, ustavnim nasiljem nad trećim konstitutivnim narodom izvršili otcjepljenje BiH. Dakle, narodi u BiH nisu apstraktno „uvučeni u krvave međusobne sukobe“, nego se konkretno zna ko ih je uvukao.

Izetbegović je u pravu, kada kaže da će „nepovjerenje i strahovi“ među narodima u BiH potrajati. Ali, ko su mu ti „ljudi iz susjednih zemalja, o kojima imamo iluziju da su nam bliži nego rođaci iz BiH“?

Ako smo ga dobro razumjeli, naši „susjedi“ bili bi Srbi iz Srbije, a „rođaci“ – Bošnjaci iz BiH. Na stranu što bi se malo koji Srbin (i Hrvat) i u najbolja vremena složio da su mu Bošnjaci u BiH rođaci, a braća u matici tek susjedi. Sami Bošnjaci, na čelu sa liderom SDA, u Srbima i Hrvatima vide agresore, zločince, te nacionalne i državne neprijatelje.

Benjamin Kalaj

Ako nemamo anketna istraživanja šta misli bošnjački puk, znamo barem šta njegov demokratski izabrani lider Bakir već godinama govori i piše. No, da dirnuti njegovim izlivom rođačke ljubavi ne bismo nasjeli da se radi o iskrenom zaokretu, Izetbegović poseže za poznatom konstrukcijom habzburškog okupatora B. Kalaja.

„Bošnjaci, bosanski Srbi i Hrvati su prije par stotina godina bili jedan narod, danas smo jedna nacija, živimo skupa, i živjećemo skupa upućeni jedni na druge“ (…)

I srpska istoriografija kaže da je do osmanske okupacije prije 500 godina narod u BiH bio jedan pod lozom Nemanjića. Hrvatska pak insistira da je poneke od tih kraljeva krunisao rimski papa, pa ih vezuje za katoličanstvo. Muslimani su, nesumnjivo, uglavnom nastali islamizacijom hrišćana tokom „500 godina po Turcima“.

Nova bošnjačka istoriografija „otkriva“ da nije određen procenat hrišćana koji su konvertovali u islam, nego da je jedinstven bosanski i hercegovački narod, koji je imao autohtonu „crkvu bosansku“, govorio bosanski i pisao bosančicom, a da je pod uticajem pravoslavlja i katoličanstva, dijelom nacionalno konvertovao u Srbe i Hrvate.

Poenta te priče je da hrišćani koji su primili islam i bili najprije Turci (poturice), pa Srbi ili Hrvati, pa Jugosloveni, pa nacionalno neopredijeljeni muslimani, pa Muslimani sa velikim početnim slovom, pa Bošnjaci, pa Bosanci i Bošnjani, nisu bili konvertiti, nego  „starinci“, „temeljni narod“, „narod bez rezervne domovine“, te da zato imaju istorijsko, političko i moralno pravo na cijelu BiH.

U to ime Izetbegović junior otvara vrata svoje stranke i za Srbe i Hrvate koji su svjesni da su, u stvari, i sami Bosanci.

„SDA će napraviti iskorak od bošnjačke ka bosanskoj stranci, i to neće biti na uštrb  bošnjaštva. Bošnjaci su Bosanci, ili Bošnjani muslimanske vjere. Mi smo samo segment bosanske nacije, onaj koji nema alternativnu domovinu. (…)

Taman smo se privikli da Muslimane u nacionalnom smislu zovemo Bošnjaci, a Bakir, evo, sad hoće da budu Bosanci, ili Bošnjani. Ako misli na neetničko, odnosno političko značenje nacije, kako onda Bosanci nisu i Hercegovci kada im se država zove Bosna i Hercegovina?

Sa tom idejom o osnivanju integralne bosanske stranke stigao je početkom ’90. iz Ciriha u Sarajevo Adil Zulfikarpašić. Njegovo nepoznavanje političkih odnosa u BiH moglo se objasniti dugim izbivanjem iz zemlje, ali je kao inteligentan čovjek brzo shvatio da Srbi i Hrvati sebe ne vide u bošnjaštvu, pa ga je sveo samo na Muslimane.

Kako objasniti da je Bakir, nakon svega što se dogodilo u međuvremenu od 1990. do 2019, došao na istu ideju?

–Pošto konstitutivne Srbe i Hrvate, sa pravom veta u odbrani vitalnog nacionalnog interesa, ne može da utjera u centralizovanu i unitarnu državu, smislio je da ih uključi u SDA pa da ga dominantno muslimansko-bošnjačko članstvo izabere da legitimno predstavlja i Srbe i Hrvate Bilo bi možda lukavo da nije suviše naivno!

„HDZ i SDA bih uporedio sa dugogodišnjim partnerstvom u kome je bilo svega i svačega, ali su partneri prisiljeni da ostanu zajedno, jer predstavljaju dva naroda koja žive izmiješana“.

Za ilustraciju kako dva naroda, koje predstavljaju HDZ i SDA, žive izmiješani u FBiH najbolje pokazuje primjer Mostara, koji je i 20 godina poslije rata podijeljen „berlinskim zidom“ na hrvatski (zapadni) i bošnjački (istočni).

„Izmješani“ Mostarci nemaju ni jedinstvenu upravu grada i malo ko se usuđuje da noću pređe graničnu liniju.

Najzad, Bakir i ne pominje gdje se nalaze Srbi u toj harmoničnoj multietničkoj mješavani Federacije.

„Porijeklo, genetika, kultura, identiteti koji se prepliću, sistem vrijednosti građen kroz srodne monoteističke religije, jezici kojima govorimo – sve to ima istu osnovu. (…) Hrvat iz Međumurja i onaj iz Dalmacije mogu imati problem u komunikaciji, jezičke razlike su velike. Ali u Mostaru, Sarajevu, Banjaluci se ne može prepoznati ko je Bošnjak, ko Hrvat ili Srbin, i ko kojim jezikom govori.“

Lijepo! Ako već tako narodi u BiH govore jednim jezikom i ne mogu se lingvistički prepoznati kao nacionalno različiti, čemu onda bošnjačko izmišljanje novog jezika, koji se gotovo ništa ne razlikuje od istočne i zapadne varijante bazičnog srpskog jezika?

Jeste, kod većine evropskih naroda nacionalni identitet se prepoznaje po zajedničkom jeziku, a onda su bošnjački učenjaci taj isti jezik prekrstili. I ne zovu ga bošnjački, kako bi priličilo, jer se nacionalni jezik izvodi i imena nacije, nego bosanski, što je izvedeno iz pola imena nemoguće države. A sad, zarad naknadnog usklađivanja, planiraju da prekrste ime nacije u bosansku, da bi bilo primjerenije hegemonističkoj ideji da su temeljni narod u oba entiteta iliti u cjeloj BiH.

Do ovih posljednjih redova koje smo citirali, Bakir je, uza sve konfuzije i kontradikcije  izdržao i kamufliranju hegemonističkih aspircija.

Da li zato što se razgovor otegao i popustila mu koncentracija, ili zato što ga je novinar Faruk Vele podbo konkretnijim pitanjima, tek Bakir je izgubio samokontrolu i iskreno progovrio šta misli o svojim susjedima i rođacima.

„Neće oni moći povezati budući status Kosova sa nekim novim statusom Republike Srpske, jer i na Kosovu i u BiH je ista strana, srpska, napravila zločine, genocid, dovela do intervencije međunarodne zajednice i NATO udara kako bi se zaustavilo užasno nasilje nad nesrbima. (…) Nema historijskih, moralnih niti pravnih pretpostavki za samostalnost bh. entiteta Republike Srpske. Ne može civilizirani svijet osuditi udruženi zločinački poduhvat, koji su predvodili Karadžić i Mladić, poslati ih obojicu na doživotne robije, a zatim dopustiti da se nasilni projekat ovog dvojca dovrši političkim sredstvima.“

Taj „nasilni projekat“ zove se Republika Srpska i potpisan je u Dejtonu i Parizu, potpisom Bakirovog babe Alije i supotpisima državnika SAD, EU, Rusije, Hrvatske i Srbije ispred tog „civiliziranog  svijeta“.

Bošnjake, međutim, brine što je „međunarodna zajednica“ dosljedna u svojoj nedosljednosti. Kao što je OVK preko noći od terorističke organizacije pretvorena u oslobodilačku vojsku, tako i SDA može od političke partije da bude pretvorena u ogranak Al Kaide.

Nisu li njeni osnivači Mladi muslimani bili ispostava zabranjenje Muslimanske braće koju u Kairu tokom suđenja drže u kavezima?

Odnos snaga velikih sila na Balkanu nije isti 1992. i 2019. i dalje se mijenja. Pamti se, recimo, da je Karla del Ponte pripremala optužnicu za Aliju sve dok on nije umro, a fonogram Franjinog naređenja da se Srbi protjeraju „otkriven“ je tek pošto je umro. Ali, odnos snaga velikih sila na Balkanu nije isti 1992. i 2019, i dalje se mijenja, pa će se mijenjati i interpetacija istih činjenica.

Kao da je i sam svjestan toga, Bakir se vajka…

„Upravo je slabljenje Unije, Bregzit, jačanje suverenista, jačanje Rusije i njenog prisustva na Balkanu, islamofobija i migrantska kriza koja slabi poziciju muslimana, a time i Bošnjaka u Evropi, otvorili su nove apetite kod srpskih lidera.“

„Bregzit i  slabljenje  EU“? To ne da nema nikakve veze sa BiH i Bošnjacima, jer i da je jača i da je sa Britanijom, muslimane u Briselu iz više razloga ne bi rado dočekali.

„Jačanje suverenista?“ Bošnjaci su po islamu zakleti globalisti („od Maroka do Indonezije“), a po težnji za samostalnom i suverenom BiH, ne manji suverenisti.

Rusija opet jeste ojačala i vratila se na Balkan, ali ako je prijatelj Srba, ne znači da je neprijatelj muslimana, jer ih tamo živi višestruko više.

Islamofobiju pak nije toliko izazvala migrantska kriza, kako ističe Bakir, nego islamski terorizam, koji on znakovito, uopšte ne pominje.

Na granicama EU i SAD, posebno na aerodromima, carinici i policajci napadno više pažnje poklanjaju pasošima sa muslimanskim imenima i temeljito preturaju prateći prtljag.

To negativno izdvajanje jeste uvreda i poniženje, ali pragmatični Zapad ima prećutno obrazloženje: „Nisu svi muslimani teroristi, ali jesu svi teroristi muslimani!“

Bošnjake bi jedino mogli razumjeti srpski „rođaci“ i „susjedi“ koji su na Zapadu i sami decenijama stigmatizovani kao agresori, zločinci, genocidni. Bakir, međutim, smatra da Srbi zloupotrebljavaju komšijske nevolje.

Za srpske lidere je krucijalno važno minimizirati srpske zločine, a preuveličati bošnjačke, odnosno dovesti ih u uporedivu ravan. Jer, ako smo svi mi učinili slične zločine, svi imamo istu političku poziciju i pravo na nove zahtjeve, pa i samoopredjeljenja.“

Lijepo je da Bakir konačno priznaje (pa makar i preuveličane) bošnjačke zločine. Jer, dok su se srpski lideri Tadić, Nikolić, Vučić na godišnjim komemoracijama u Potočarima izvinjavali i klanjali bošnjačkim žrtvama srpskih zločina, a prilikom posjete ovom dijelu RS i Dodik, od Alije do Bakira nijedan lider nije učinio sličan gest prema srpskim žrtvama bošnjačkih zločina u okolini Srebrenice.

Postoji razlika u broju, i zato nije zanemarljivo što se u Hagu pominje ne samo osam nego i upola manji broj od četiri hiljade bošnjačkih žrtava, naspram tri i po hiljade srpskih u selima u okolini ovog kultnog mjesta.

Šta tek onda reći o „srebreničkom genocidu“ u odnosu na jasenovački magnum krimen u kome je „hrvatsko cvijeće“ u ustaškim redovima potamanilo više stotina hiljada Srba, a ne zove se genocid. Elem, prema Bakirovoj ocjeni, Srbi nemaju pravo na samoopredjeljenje jer su počinili više ratnih zločina, dok Bošnjaci, jer su ih, eto, učinili manje, imaju pravo da ih natjeraju da žive u unitarnoj BiH.

U ovom malo zapaženom i komentarisanom interjvuu, uz nešto, hvale vrijedne, „orijentalne mudrosti“, barem u pokušaju, Izetbegović junior je pokazao značajan deficit opšte političke, odnosno praktične pameti.

U jednoj već poodavnoj anketi među bošnjačkim intelektualcima o nacionalnim liderima tokom istorije („Slobodna Bosna“), Alija se našao rangiran daleko ispod prvoplasiranog Spahe, Gradaščevića, čak i Silajdžića. Bakir tada još nije bio preuzeo liderstvo po naslijeđu, pa nije ni bodovan, ali tek sa njim na čelu muslimani Bošnjaci teško će doći tobe.

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar