Komentari

Kecmanović: Kardelj ideju o muslimanskoj naciji počeo da `gura` po povratku iz – Londona

MUSLIMANI, BOŠNJACI, BOSANCI - PRIZNANJE NACIJE I KONTROVERZE (prvi dio)
  • Period oseke jugoslovenstva kada „Titova Jugoslavija“ sve više postaje „Kardeljeva  Jugoslavija“, Titov glavni ustavotvorac jugoslovenstvo positovjećuje sa velikosrpskim centralizmom i unitarizmom i preko ustavnih intervencija forsira samostalnost republika po formuli „federiranje federacije“ i afirmacije nacija
  • Trojica vodećih muslimanskih političara Hasan Brkić, Avdo Humo i Osman Karabegović, bili su protiv ove ishitrene novotarije. Nije za to bio ni odlazeći Đuro Pucar, koji je vodio bosanske komuniste u dugom poslijeratnom periodu. Saopštio je to Titu u „oproštajnom“ razgovoru u lovu na Tjentištu
  • Realizaciju Kardeljevog projekta za BiH preuzeli su vodeći srpski – Rato Dugonjić  i Cvijetin Mijatović, koji, simptomačno, nisu govorili prilikom obračuna sa Avdom, Osmanom, Hajrom i Čedom. Nisu se ni pojavili. Bili su organizatori iz pozadine
  • Neki, posebno mlađi muslimani, ali i oni prosrpski orijentisani, bili su sebe našli u jugoslavenstvu kao zajedničkoj perspektivi svih naroda, ne samo u Bosni. Drugima, koji su se na prethodnim popisima izjasnili kao Srbi i Hrvati, činilo se nedosljedno da pod stare dane mijenjaju naciju po partijskoj direktivi. Treći su bili zbunjeni što im se daje nacija koju nisu tražili…
  • Kada je u jednoj TV emisiji dr Esad Ćimić rekao da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija“, to je shvaćeno kao politička provokacija.  Kada je još u sljedećoj prilici to ilustrovao činjenicom „da se od punoljetstva uvijek izjašnjavao kao Hrvat, da mu je rođeni brat Osman uvijek bio Srbin, te da živi u miješanom braku jer mu je žena Meliha muslimanka“, to je doživljeno kao opasna diverzija“.  Sve što je naveo bila je istina, ali je djelovalo kao sprdnja sa priznanjem nove nacije i Ćimić je nedugo potom ostao bez posla na Filozofskom fakultetu i napustio Sarajevo        

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

„PRVO što je Kardelj uradio po povratku iz Londona, bila je poseta Bosni, obilaženje muslimanskih funkcionera sa idejom o priznanju muslimanske nacije kao konstitutivnog dela države. Glavna podrška toj ideji je dolazila od nove muslimanske inteligencije. Ona je već toliko stasala da je vođstvo svoje verske zajednice preuzela iz ruku predratne zemljišne vlastele“ -pisao je Milorada Ekmečić (Pečat vremena, Između klanja i oranja)

Na posljeratnim popisima muslimani su se većinom deklarisali kao pobjednički partizani, što znači mahom kao Srbi, manje kao poraženi domobrani i ustaše, što znači mahom kao Hrvati. A na trajniju nacionalnu identifikaciju sa jednim ili drugim narodom u BiH, uticala je veza sa srpskim Gajretom ili hrvatskim Napretkom, kulturno-prosvjetnim društvima koja su stipendirala muslimansku mladež na studijama u Beogradu ili Zagrebu.

Kada im se na kasnijim popisima otvorila mogućnost da se izjasne kao nacionalno neopredijeljeni, većinom su izabrali tu opciju, što svjedoči da su se osjećali kao nešto još nedefinisano i neoblikovano treće, drugačije i posebno.

Najzad, kako se može utvrditi statističkim ukrštanjem podataka sa prethodnih popisa, dio ranijih „muslimanskih Srba“ upisao se u novu rubriku „Jugosloven u nacionalnom smislu“. 

Bilo je to vrijeme plime jugoslovenstva kao budućnosti svih naroda, što je za muslimane važilo da će do toga perspektivnog sintetičkog nacionalnog identiteta doći skraćenim putem bez prelaznog statusa u okviru jedne od dvije u Bosni već postojeće nacije.

Ekmečić navodi Titove riječi inostranim novinarima: „Htio bih doživjeti da Jugoslavija bude maksimalno stopljena u jednu čvrstu zajednicu, da ona ne bude formalna zajednica, već zajednica u kojoj će biti jedna jugoslovenska nacija, u kojoj će od pet naroda nastati jedna nacija“.

U to vrijeme i sam Tito je slavljen kao „najbolji sin svih jugoslovenskih naroda i narodosti“, što je trebalo da znači da ne pripada ni jednom posebno.

Osjeka jugoslovenstva

Međutim, prvih 60-ih godina (ustave promjene 1962. i 1963.) nastupa period oseke jugoslovenstva kada, prema riječima Dejana Jovića, „Titova Jugoslavija“ sve više postaje „Kardeljeva  Jugoslavija“, Titov glavni ustavotvorac jugoslovenstvo positovjećuje sa velikosrpskim centralizmom i unitarizmom i preko ustavnih intervencija forsira samostalnost republika po formuli „federiranje federacije“ i afirmacija nacija, što je njegova specijalnost.

Drug Bevc, kako je glasio jedno od njegovih konspirativnih nadimaka, još prije rata je objavio brošuru „O slovenačkom nacionalnom pitanju“, u kojoj je i u kasnijim izdanjima ponovio da se slovenački narod borio za socijalizam, a ne za obnovu Jugoslavije koja predstavlja samo privremenu tranzicionu formu do nacionalne države koja će da bira u koju će se federaciju uključiti.

Kardeljevo animiranje muslimanskih intelektualaca za priznanje obuhvatilo je širok krug imena, među kojima prednjači Muhamed Tunjo Filipović, profesor Filozofskog fakulteta i član ideološke komisije CK SKBiH.

Blagovremeno obaviješten od svog političkog mentora Hamdije Pozderca da će partija otvoriti proces priznavanja muslimanske nacije, on je iskoračio sa tekstom „Bosanski duh u književnosti“, koji je ostao poznat po tezi da je „Andrićevo djelo nanijelo više zla Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno“.

Kukuriknuo je prije zore, jer Partija je htjela da predvodi, kanališe i kontroliše postepeni proces  „nacionalizacije muslimana u BiH“. A njegov tekst u sarajevskom časopisu „Život“ pod uredništvom Maka Dizdara, izazvao je negativne srpske, pa i hrvatske reakcije koje je polemički formulisao književni teoretičar i lingvista profesor Novica Petković.

Muhamed Tunjo je privremeno isključen iz SK, a pošto je CK SKBiH ubrzo zvanično oglasio priznavanje nacije, postao je nacionalni junak, a Petković je pod pritiskom muslimanske čaršije morao da sa sarajevskog Filozofskog fakulteta da pređe na beogradski.

Muhamed Tunjo Filipović

Odluka o priznanju u partijskom vrhu SR BiH izgleda nije donijeta lako.

Trojica vodećih muslimanskih političara Hasan Brkić, Avdo Humo i Osman Karabegović, bili su protiv ove ishitrene novotarije. Nije za to bio ni odlazeći Đuro Pucar, koji je vodio bosanske komuniste u dugom poslijeratnom periodu. Saopštio je to Titu u „oproštajnom“ razgovoru u lovu na Tjentištu.

„Oslobođenje“ je na naslovnoj strani objavilo njihovu fotografiju na konjima i u lovačkim odijelima, a u naslovu „unapređenje“ na saveznu funkciju predsjednika SUBNOR-a.

Hasan, Avdo i Osman bili su veći problem ne samo zbog ratnih referenci nego i zato što su bili muslimani, pa su zato kasnije postali „politički slučaj“.

Hasan Brkić je u međuvemenu preminuo, a Avdi i Osmanu pridodat je i Hajro Kapetanović, te Čedo Kapor.

Na dugoj partijskoj sudaniji u više nastavaka govorile su desetine bosanskih funkcionera iz republike i federacije i to bez izuzetka protiv ove grupe, ali šta stoji iza šuplje političke frazeologije, kojom su se služili i tužioci i optuženi, široj javnosti malo je šta bilo jasno.

Trojka Humo-Karabegović-Kapetanović već odavno je živjela u Beogradu i odande „kovala zavjeru“ protiv republike, ali Kapor ne, pa se mislilo da je pridodat zbog ključa. Zboravilo se da je rekao da je neracionalno praviti tv studio u Sarajevu, kada već imamo zajednički u Beogradu. Dok je nezvaničan stav glasio: „Sve što imaju oni u Beogradu i Zagrebu imaćemo i mi u Sarajevu. Ako tamo naprave fakultet za balet, napravićemo ga i mi.“

Bio je to bosanski eho Kardeljeve borbe protiv velikosrpskih unitarističko-centralističkih i birokratskih snaga u BiH.

Federiranje federacije i afirmacija nacija

Edvard Kardelj

Priznanje muslimanske nacije treba posmatrati u kontekstu Kardeljevog angažovanja na „konfederiranju federacije“ i „afirmaciji nacija“.

Srbi i Hrvati u BiH bili su politički, kulturno i emocioalno-psihološki čvrsto vezani za svoje sunarodnike u susjednim maticama, i utoliko su djelovali centrifugalno. Jedino muslimani, lišeni takvih spona, bili su centripetalni ili, kako su sami govorili, nisu imali „rezervnu domovinu“. 

U konkurenciji sa drugim republikama na saveznom nivou, jedino BiH nije bila nacionalna, pa nije imala ni odgovarajuću unutrašnju koheziju i energiju. Muslimani, priznati kao treća i relativno najbrojnija nacija, mogli su da postanu nacionalni osnov „republike koja neće da bude ništa više, ali ni manje nego ostale“.

Ali, prema tadašnjem nacionalno-političkom bontonu, promociju nove nacije nisu mogli da pokrenu vodeći muslimanski komunistički kadrovi. Realizaciju Kardeljevog projekta za BiH preuzeli su vodeći srpski – Rato Dugonjić  i Cvijetin Mijatović, koji, simptomačno, nisu govorili prilikom obračuna sa Avdom, Osmanom, Hajrom i Čedom. Nisu se ni pojavili.

Bili su organizatori iz pozadine.

Tito je na Brionskom plenumu dobio jednoglasnu podršku za rušenje Rankovića, ali na žrtvu se nisu svi obrušili sa jednakim entuzijazmom. Veterani su razumjeli da se iza gluposti o prisluškivanju,  namijenjene za širu javnost, krije poraz njihovih ideala o bratstvu naroda u jedinstvenoj zemlji.

Aleksandar Ranković

Stari majstor je najavio da se povlači i navukao ih sve u penziju zvanu „Savjet federacije“, a onda je „na zahtjev naroda“ ipak ostao. Pored sebe, jedino je i u partijskom i u državnom predsjedništvu zadržao Kardelja i Bakarića kao rodonačelnike „federeriranja“, bolje rečeno konfederiranja jugoslavenske federacije.

Ostatak u politbirou partije i u kolektivnom šefu države činio je pragmatični podmladak neopterećen idealima.

Sličnu prelaznu ulogu imali su Rato i Majo u Bosni, gdje su okupili Bijedića, Mikulića, Grabčanovića, Kurtovića, Kosovca, Mesihovića, Ištuka i dr. Među njima se kao efikasan operativac ubrzo izdvojio Branko Mikulić.

Iz razgovora sa Petrom Stambolićem, Vjenceslav Glišić bilježi: „U Bosni se povampirio bošnjakluk… Pitam stare drugove Maju i Roćka… Prvi se ljuti i negira, drugi se takođe čudi šta se tamo događa… Kažu da iza svega stoji Dugonjić“. 

Nacija koja se dvoumi šta je

Paradoksalno, ispostavilo se da je ključna poteškoća u priznavanju nove nacije bio sam muslimanski narod.

Neki, posebno mlađi, ali i oni prosrpski orijentisani, bili su sebe našli u jugoslavenstvu kao zajedničkoj perspektivi svih naroda, ne samo u Bosni. Drugima, koji su se na prethodnim popisima izjasnili kao Srbi i Hrvati, činilo se nedosljedno da pod stare dane mijenjaju naciju po partijskoj direktivi. Treći su bili zbunjeni što im se daje nacija koju nisu tražili i podozrijevali šta se iza toga krije. Četvrtima, koji su znali da je većina naroda nacionalno priznanje stekla vjekovnom borbom izgledalo je neozbiljno da se o tome odluči jednom sjednicom političkog foruma. Peti, po bosanskim selima, gdje su se Srbi, Hrvati i muslimani oslovljavali sa „vlasi“, „šokci“ i „turci“, smatrali su da pripadaju turskoj naciji. Šesti, oni najobrazovaniji, uočili su da je priznanje kuso, jer ne obuhvata nacionalne institucije i simbole, da je možda trebalo i ranije, a posebno ih je iritiralo što se ime nacije u odnosu na ime vjere razlikuje samo po malom, odnosno velikom početnom slovu.

Zato je postojala realna opasnost da se na popisu 1971. svi muslimani ne izjasne kao Muslimani, nego da se nacionalno raspu u više različitih opcija i da čitav politički projekat propadne.

S političkog vrha republike pokrenuta je neviđena kampanja objašnjavanja i ubjeđivanja, u kojoj su se muslimanski partijski aktivisti rastrčali po fabrikama, školama, bolnicama, institucijama agitujući da svi muslimani stanu u jednu kolonu. Pokazalo se da ne ide svugdje lako. A kada je u jednoj TV emisiji dr Esad Ćimić rekao da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija“, to je shvaćeno kao politička provokacija.

Esad Ćimić

Kada je još u sljedećoj prilici to ilustrovao činjenicom „da se od punoljetstva uvijek izjašnjavao kao Hrvat, da mu je rođeni brat Osman uvijek bio Srbin, te da živi u miješanom braku jer mu je žena Meliha muslimanka“, to je doživljeno kao opasna diverzija“. 

Sve što je naveo bila je istina, ali je djelovalo kao sprdnja sa priznanjem nove nacije i profesor Ćimić je nedugo potom ostao bez posla na Filozofskom fakultetu i napustio Sarajevo.

Meša Selimović je napisao o „bosanskim muslimanima kao rukavcu jedne velike reke. Niti srpska reka može da se otrese rukavca, niti on bez nje može da izbegne sudbinu baruštine“.

Poslije toga i on je zauvijek napustio Sarajevo.

Ako prihvatimo najkomotniju definiciju nacije, koju je dao Karl Kaucki da je „nacija ono što hoće da bude nacija“, nije sporna transformacija malog u veliko slovo. Osim toga, osmanskom islamizacijom Bosne masa hrišćana konvertovala je u islam, na bazi specifične religije izrasla je i jedna posebna kultura, a nad njom je nadgrađen zaseban narod koji je prirodno težio da se oblikuje kao nacija.

Problem je što je, za političke potrebe komunističke vlasti u SRBiH da ojača svoju republičku državnost, isforsirano i preuranjeno priznanje dovelo do produžene inkubacije nove nacije, koja će samo tokom jednog ljudskog vijeka više puta mijenjati ime.

(slijedi nastavak)

1 komentar

Klikni ovde da postaviš komentar