Komentari

Kecmanović: Srbija danas ima najveću meku moć u regionu

NEKIMA TAKVO STANJE STVARI SMETA, ALI JE SVE – PO EVROPSKIM STANDARDIMA
  • Milo Đukanović je jednom jedinom rečenicom sve objasnio: „Neophodna mi je sopstvena pravoslavna crkva da bih učvrstio crnogoski identitet“. Apsolutno tačno! Ali, crnogorski identitet nije problem sam po sebi, nego po tome što ga  je Milo gradio na antisrbizmu i rusofobiji
  • Identiteti, što su stariji – to su snažniji, teško su vidljivi jer su duboko sakriveni ispod onih novih, površnih i nametnutih, ali kad ih se povrijedi, izbiju na površinu vulkanskom snagom. I onda tu ne pomažu ni protektorat ni visoki predstavnik ni presude Ustavnog suda, kao što ne vrijede zakoni o vjerskim `slobodama`, većine u skupštini, domaći specijalci i Hodžisovi vojnici…       
  • Srbe u BiH od Srbije ogradili su granicom na Drini, ali kako ih natjerati da više vole Sarajevo nego Beograd? Kako ih ubjediti da treba da im budu prisnije veze sa drugom polovina BiH nego specijalne veze sa drugom državom – Srbijom? Kako ih tek motivisati da ne navijaju za Zvezdu, već za Željezničar ili da vijesti gledaju na BHTV, a ne na RTS? Nije to uspjelo ni komunističkoj vlasti u doba federiranja federacije i republičke državnosti BiH

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

KADA su negdje poslije secesije Slovenije od SFRJ jednog uglednog profesora u Ljubljani upitali da li Slovenci sada žive bolje, rekao je: „Nije ništa bolje sem što sada više ne možemo više da krivimo Beograd“.

Izgleda da to ne važi za ostale eks-ju republike.

Šta god tamo zaškripi, vlasti u novim državama „otkriju“ je kriva Srbija, a onda to lančano povezuju sa Srbima generalno, sa SPC i na kraju sa Rusijom.

Evo, u BiH je kriza zbog novog pokušaja otimanja nadležnosti od Republike Srpske, a u Crnoj Gori sve masovnije litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti… I opet su za sve krivi „mali Rusi“, „matica“, Pećka patrijaršija. 

Dijelom i po i inerciji iz vremena kada je Žak Širak govorio da su „Srbi narod zvijeri bez morala, vjere i zakona“, ostalo je da po Srbiji udara kako ko stigne iako se mnogo toga promjenilo i globalnoj multipolarizaciji i u regionalnoj poziciji Srbije.

Ali, prošlo je već četvrt vijeka od rasturanja Jugoslavije i Srbija je priznala nove granice. Makedoniju niko nije ni držao za nogu da ne ode iz Druge Jugoslavije, kao ni Crnu Goru iz Treće. U BiH je građanski rata okončan protektoratom UN-a. A Hrvatska je odletila u EU uz „Oluju“ i ustaške pjesme.

Na čelu Srbije je predsjednik koji nudi saradnju na sve strane. Gradi puteve po bošnjačkim kantonima u Bosni, pravi „mali Šengen“ sa Albanijom i Makedonijom i nudi ga BiH i CG, pomaže „manji entitet“u BiH…

Ide čak i dotle da poziva Srbe u Crnoj Gori da čuvaju red, mir, demokratiju, stabilnost, nudi da dođe u Crnu Goru. Sa Izetbegovićem  razgovara kao da ovaj predstavlja cijelu BiH, a ne tek pola od polovine, i po sto puta ponavlja kako Srbija poštuje njen državni suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Ali, dovoljno je da pomene da poštuje i dejtonski status Republike Srpske pa da sarajevski mediji zapjene od bijesa: „miješa se“, „destabilizuje“ , „ugrožava“.

Istu priču povodom Crne Gore priča i američki general Hodžis, donedavno zadužen za preuređenje ovog dijela svijeta. I oficir je i iz SAD je pa na čitavu planetu gleda kao potencijalnu metu i ne razumije složenost i žilavost balkanskih mentaliteta koji se ne vide iz dronova i ne mogu pogoditi krstarećim raketama, ali našao mu se novopečeni kolega u NATO-u i naše gore list.

Milo Đukanović je jednom jedinom rečenicom sve objasnio: „Neophodna mi je sopstvena pravoslavna crkva da bih učvrstio crnogoski identitet“.

Apsolutno tačno! Ali crnogorski identitet nije problem sam po sebi, nego po tome što ga  je Milo gradio na antisrbizmu i rusofobiji. Nevolja sa identitetima je velika muka, kako u MNE, tako i u BiH, pa i u Hrvatskoj i ne riješava se političkim inženjeringom „promjene svijesti naroda“, kako se preporučuju ino-instruktori.

Srbe u BiH od Srbije ogradili su granicom na Drini, ali kako ih natjerati da više vole Sarajevo nego Beograd?

Kako ih ubjediti da treba da im budu prisnije veze sa drugom polovina BiH nego specijalne veze sa drugom državom – Srbijom?

Kako ih tek motivisati da ne navijaju za Zvezdu, već za Željezničar ili da vijesti gledaju na BHTV, a ne na RTS?

Nije to uspjelo ni komunističkoj vlasti u doba federiranja federacije i republičke državnosti BiH.

A kako opet natjerati 600 hiljada ljudi u Crnoj Gori, od kojih su neki Crnogorci, neki Srbi, a većina i Crnogorci i Srbi ili obratno, i gotovo 99 odsto vjernika srpskopravoslavci, da postanu  srbomrsci i autokefalci?

Najzad, i da su svi oni samo Crnogorci, kako poništiti crnogorsko porijeklo gotovo svih Srba, kojima rodoslov svjedoči da im je predak došao iz Crne Gore ili stare Hercegovine, koja je bila njen dio?

Kako Crnogorce tek natjerati da mrze „maligne“ Ruse, kada su vijekovima govorili „Nas i Rusa 300 miliona“ i zbog Rusije zaratili sa Japanom, a i na Golom otoku su bili najbrojniji zato što su „više volili rusko govno nego američku tortu“?

Identiteti, što su stariji – to su snažniji, teško su vidljivi jer su duboko sakriveni ispod onih novih, površnih i nametnutih, ali kad ih se povrijedi, izbiju na površinu vulkanskom snagom. I onda tu ne pomažu ni protektorat ni visoki predstavnik ni presude Ustavnog suda, kao što ne vrijede zakoni o vjerskim `slobodama`, većine u skupštini, domaći specijalci i Hodžisovi vojnici…       

I, šta ćemo onda?

Da se Srbija odrekne svojih sunarodnika van svojih granica i raskine prijateljstvo sa Rusijom?

Da se SPC odrekne svojih vjernika u korist Milove crkve i prekine veza sa „trećim Rimom“?

Ili bi možda radi dobrosujedskih odnosa Srbija čak trebalo da pošalje policiju u Crnu Goru da rastjera litije, kao i vojsku u BiH da dokrajči Republiku Srpsku?

Sve i kad bi im obavila taj posao, opet bi bila optužena za miješanje u unutrašnje stvari i narušavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Cijepanjem Jugoslavije po AVNOJ-skim granicama, Srbija je ostala bez preko milion Srba u jednoj državi. Ali, u mjeri u kojoj brine o dejtonskoj Srpskoj i o nacionalnim, vjerskim, jezičkim i drugim kulturnim i ljudskim pravima Srba u FBiH, MNE, S. Makedoniji, te podsjeća na Jasenovac, hercegovačke jame i Oluju – Srbija danas ima najveću meku moć u regionu.

Nekima smeta, ali je sve po evropskim standardima.

2 Komentara

Klikni ovde da postaviš komentar