- Turska kupovina S-400 predstavlja „bušenje rupe na dnu NATO broda“ i to u momentu opšte mobilizacije protiv „širenja malignog uticaja Rusije“. Ali, Erdogan sada vodi igru: Turska je i dalje članica NATO-a, a ODKB joj širi ruke. U Vašingtonu sada dumaju šta sa njim da rade. Krenu li sa još oštrijim sankcijama, definitivno će ga gurnuti u rusko naručje. Ako pak popuste, biće to ohrabrenje za druge potencijalne odmetnike da više ne moraju da igraju kako Amerikanci sviraju
- SAD još od rata faktički komanduju svim bezbjednosno-obavještajnim strukturama na nivou BiH. Proljetos je ta konspirativna veza iznenada pukla sa bošnjačke strane i Ankara je to bolno doživjela kao otkazivanje ljubavi prema „matici“. Erdogan je zauzvrat u Ankari srdačno ugostio srpskog člana Predsjedništva
- Sultan Tajip je početkom jula posjetio i Kinu i sa Sijem sklopio čitav niz strateških sporazuma. Njegovo odustajanje od evropskih i udaljavanje od atlantskih integracija djeluje kao ubrzano okretanje evroazijskim. A već je promjenio raspored spoljnih savezništava naroda, entiteta i kantona u BiH. Na poziv Erdogana, Srpska stupa uekonomsku saradnju sa Turskom, koju su već razvile ne samo „majka“ Rusija, nego i „matica“Srbija
- Bakir Izetbegović je izabrao NATO, ali kao dokaz da mu je srce ostalo na Bosforu i za utjehu bošnjačkoj bazi, muslimansko Sarajevo je valjda jedini grad izvan Turske, koji je obilježio godišnjicu neuspjelog državnog udara u Istanbulu
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
KO BI povjerovao da će srpski član Predsjedništva na čelu BiH otići u zvaničnu posjetu Turskoj i tamo biti svečano i prijateljski dočekan na najvišem nivou. Radi se o Erdoganu koji je godinama ponavljao „Bosna je Turska -Turska je Bosna“ i Dodiku, koji je zbog toga apriori odbijao svaku inicijativu turskog ambasadora u BiH.
Da bi se dogodilo to regionalno„čudo“ moralo je da mu prethodi jedno bezmalo globalno.
Još veća nevjerica je vladala da će Erdogan izdržati u odluci da kupi S-400. Istina, na sve ozbiljnije prijetnje Vašingtona da će nabavka najsavremenijeg ruskog oružja predstavljati diverziju unutar NATO, iz Ankare je lakonski uzvraćano: „taj posaoje već zaključen“.
Bilo je to u kontinuitetu sa manifestacijama Erdoganove nelojalnosti zapadnim saveznicima poput geostrateški i finansijski značajne nabavke ruske tehnologije za nuklearnu elektranu i, pogotovo, rusko-turskog gasovoda.
Kupovina S-400 predstavlja „bušenje rupe na dnu NATO broda“ i to u momentu opšte mobilizacije protiv „širenja malignog uticaja Rusije“.
Kao što EU već više decenija Tursku drži na pola puta do Brisela, tako i SAD, uprkos njenoj ključnoj važnosti na južnom krilu NATO-a, Erdogana drže na kratkom povodcu. Za Evropljane je Turska sa 80 miliona, mahom muslimanskog stanovništva, i ekspanzivnom ekonomijom, nepodobna za članstvo u EU, a za Amerikance opet preslaba da bi bila prvorazredni partner u čije se unutrašnje poslove ne bi otvoreno miješali. Naprotiv, kako su ekonomski sve jača Turska i njen sve moćniji lider zaigrali samostalniju regionalnu politiku, Vašington je počeo da ih obuzdava.
Od hvaljenog promotora „islamske verzije demokratije“, on je u globalnim medijima pretvoren u diktatora, koji hapsi profesore, novinare, umjetnike intelektualce. I, kao što to već biva, proradila je spirala: sve veći pritisci spolja generisali su sve veće stezanje čvrste ruke iznutra.
Preloman je bio neuspio državni udar za koji je Erdogan optužio Fetulaha Gulena,bogatog u uticajnog imama koji živi u SAD i njegovu međunarodnu organizacijom FETOkoja djeluje uz američku podršku.
Nikada nije otvoreno rečeno da iza svega stoji Vašington, jednako kao što se i samo nagađa da je Tajipa Erdogana spasila blagovremena informacija ruske spoljne obavještajne službe. A sličan veo tajne ostao je i nad turskim obaranjem ruskog aviona, iza koga je možda opet stajao neko treći.
Ako je „Sultan“do tada precjenjivao i moć Turske i svoju ličnu harizmu, te pokazivao ambicije da obnovi osmansku imperiju, preko noći se otrijeznio da regionalna velesila, koju je već stvorio, može i propasti bez „pomoći prijatelja“.
Ako se podsjetimo i rušenja ruskog aviona iznad turske granice u sred sirijske krize za koje nije konsultovan, za Erdogana taj prijatelj više definitivno nisu SAD, a mora da ga je impresionirala Putinova beskompromisna podrška kako sirijskom režimu tako i posebno Asadu, lično.
Čini se da je već tada Erdogan odlučio da promijeni stranu, a u tome ga je ojačao još jedan gest podrške ruskog predsjednika.
Pošto su vazdušnim mostom još prije nedelju dana u Tursku počeli da stižu dijelovi moćnog ruskog odbrambenog sistema, Vašington je obustavio isporuku već uplaćenih američkih bombardera F-35. Rusija je na to hitro dala kontraponudu za svoje lovce Su-35, a potencijalno i Su-57.
Ispada da Erdogan sada vodi igru: Turska je i dalje članica NATO-a, a ODKB mu širi ruke. U Vašingtonu sada dumaju šta sa njim da rade.
Krenu li sa još oštrijim sankcijama, definitivno će ga gurnuti u rusko naručje. Ako pak popuste, biće to ohrabrenje za druge potencijalne odmetnike da više ne moraju da igraju kako Amerikanci sviraju.
Sa montiranim S-400 Turska će od proljeća moći još više da prkosi SAD, a sa milionima migranata već može da ucjenjuje EU.
Američki državni sekretar Majk Pompeo onomad je ponudio kompromis: da se Turska obaveže da neće koristiti moćno rusko oružje, a Erdogan je odbrusio da će ne dobije li F-35 i avione kupiti „na drugoj strani“.
U vojnoj bazi u turskom Indžirliku NATO posjeduje rakete sa nuklearnim bojevim glavama i u Vašingtonu sigurno ne sjede skršetnih ruku, jer ne radi se samo o Turskoj, nego i o „drugoj strani“
Zato je pitanje koliko je Erdogan iznutra siguran poslije izbornog poraza u Istambulu i Ankari. I do sada se, međutim, njegova vlast više oslanjala na podršku religiozne baze u ruralnoj unutrašnjosti zemlje, nego na tanku podršku sekularne i prozapadne urbane elite u većim gradovima.
Računajući da je Turska ne samo geografski nego i kulturno, malim dijelom evropska i hrišćanska, a većim maloazijska i islamska, on je uoči svakih izbora naveliko koketirao sa islamom.
U zvaničnim prilikama njegova supruga se pojavljivala pokrivena mahramom, a njegova prethodnica u regionu eks-primjer i ministar spoljnih poslova, Davutoglu, u Sarajevu je debitovao sa neoosmanskom pričom kako je „500 godina pod Turcima“ bilo zlatno doba i za hrišćansku raju. Time počinje Erdoganova idila sa turkofilnim Bošnjacima, začinjena Alijinim amanetom i pozivima Bakiru na porodična slavlja.
Pragmatični Sultan brzo je shvatio da su srceparajuće izjave iz turskih tv sapunica sasvim dovoljne da probude nostalgiju muslimana u Bosni i Sandžaku za „pustim turskim vaktom“, a da je u ulaganje u Srbiju i Srpsku, uz spoljne granice EU, atraktivniji prostor za investicije i ekonomsku saradnju.
U Sarajevu se zato vajkaju da Turska višestruko više ulaže u Srbiju, nego u Bosnu, ali onda sultan Tajip pozove princa prestolonasljednika Bakira i efendum mu Sebiju- Seku,na vjenčanje ćerke, pa se od miline istope svi nesporazumi.
Do kurcšlusa je ipak došlo kada Erdogan nije odolio prilici da se uplete kao medijator između članice EU Hrvatske i Bosne oko izbornog zakona u Federaciji koji diskriminiše Hrvate.
Kolinda je maksuz doputovala iz Zagreba i Tajip joj je obećao da će se zauzeti u Sarajevu i time se silno zamjerio bosanskim muslimanima i Bakiru, privatno.
No, dok se ovo prevazišlo sa nekoliko telefonskih razjašnjenja, razlaz Ankare i Vašingtona doveo je do dramatičnih nedoumica u Bošnjaka.
Oni nikada nisu vjerovali „islamofobnoj Evropi“ i dva oslonca njihove spoljne politike bile su Turska i SAD. Između dva zaštitnika, izabrali su jačeg, a ne srcu bližeg.
Amerikanci, naime, još od rata faktički komanduju svim bezbjednosno-obavještajnim strukturama na nivou BiH. A bošnjački kadrovi su u prednosti nad srpskim i hrvatskim samo utoliko što su direktno primali instrukcije, pa su mogli i da ih redovno podijele sa turskim kolegama i prijateljima.
Proljetos je ta konspirativna veza iznenada pukla sa bošnjačke strane i Ankara je to bolno doživjela kao otkazivanje ljubavi prema „matici“. Erdogan je zauzvrat u Ankari srdačno ugostio srpskog člana Predsjedništva BiH u posljednjem mjesecu njegovog manadata na čelu BiH.
Niti je gost domaćinu spočitavao izjave o „Alijinom amanetu da čuva Bosnu“, niti je ovaj njemu prebacivao izjave da je „BiH nemoguća država“.
Erdogan se u prisustvu Džaferovića založio za bezuslovno formiranje zajedničkih organa, i izrazio razumijevanje za Dodikove razloge zbog kojih RS neće u NATO. Akcenat je obostrano bio na ekonomskim temama, odnosno o slobodnoj trgovini, ulasku jednog kraka Turskog toka u RS i izgradnji autoputa koji će kroz Srpsku povezivati i Beograd i Sarajevo.
Po povratku u zemlju, srpski član Predsjedništva založio se da zajednički organi isporuče Turskoj pripadnike Gulenove NVO-agenture u BiH, dok je Džaferović ostao bez stava, zatečen koliko Erdoganovim zahtjevom, toliko i Dodikovom reakcijom.
Sultan Tajip je početkom jula posjetio i Kinu i sa Sijem sklopio čitav niz strateških sporazuma. Njegovo odustajanje od evropskih i udaljavanje od atlantskih integracija djeluje kao ubrzano okretanje evroazijskim. Ali, već je promjenio raspored spoljnih savezništava naroda, entiteta i kantona u BiH.
Na poziv Erdogana, Srpska stupa u ekonomsku saradnju sa Turskom, koju su već razvile ne samo „majka“ Rusija, nego i „matica“Srbija.
Bakir Izetbegović je izabrao NATO, ali kao dokaz da mu je srce ostalo na Bosforu i za utjehu bošnjačkoj bazi, muslimansko Sarajevo je valjda jedini grad izvan Turske, koji je obilježio godišnjicu neuspjelog državnog udara u Istanbulu. Džaba mu bilo: Sultan je svojevremeno iznevjerio i Asada, pa što ne bi i Bakira.
To je poučno i za nove partnere.
[…] Izvor sveosrpskoj.com […]