Komentari

Miršajmer se nije bojao Muslimanske države u BiH niti „velike Srbije” i „velike Hrvatske”

U SAD DEVEDESETIH OZBILJNI LJUDI UPOZORAVALI DA JE ZA BiH NAJBOLJA - PODJELA MEĐU TRI NARODA
  • Među onima koji su zagovarali podjelu bili su ugledni profesori Džon Miršajmer, Heim Kaufman, Stiven Van Evera, Robert Pape, Majkl Ohanon, Suzan Vudvord, Robert Hajden, Ivo Dalder i drugi
  • I samo naslovi pet tekstova Džona Miršajmera (neke je naspisao sa koautorima) dovoljno govore: 1. Smanjite Bosnu da biste je spasili” (mart 1993.), 2. Odgovor – Plan podjele BiH” (juni iste godine), 3. Kada mir znači rat“ (poslije Dejtona, decembar 1995.) 4. Mrske komšije” (septembar 1996.) i 5. Jedini izlaz iz Bosne” (oktobar 1997.)
  • Crvena nit u tim tekstovima svodi se na to da bi Muslimanska država trebalo da bude dovoljno velika da bi mogla da se brani od potencijalnih napadača i da obezbijedi ekonomske potrebe svojih državljana. Ta država bi trebalo da bude pozicionirana oko Sarajeva i da pokriva veliki dio istočne polovine prijeratne BiH sa granicom na većem dijelu toka rijeke Drine, dok bi ostatak pripao Srbiji odnosno Hrvatskoj uz razmjenu stanovništva
  • Iz današnje perspektive, po proteku više od 22 godine, Miršajmerova teza o podjeli se čini i dalje kontroverzna, ali nije izgubila na svojoj logici. Uz to, ako se uzme u obzir disufunkcionalnost same BiH, status protektorata, sve dublje i vidljivije podjele, jačanje nepovjerenja, odsustvo zajedničke vizije, nepostojanje konsenzusa, itd, Miršajmerova teza o podjeli BiH stvara utisak da bi dala bolje rezultate da je kojim slučajem implementirana.
  • Kako god bilo, njegova vizija rješavanja sukoba u BiH bila je definitivno realističnija nego zabluda da će se na silu i preko noći izgraditi bosansko jedinstvo” pa šta god to značilo

Piše: Aleksandar VRANJEŠ

MALO je poznato da su devedestih godina u SAD postojali zagovornici ideje da BiH treba podjeliti između tri konstitutivna naroda i da je to jedina formula za uspjeh.

Svoje teze su gradili na pretpostavci da se međuetnički konflikti mogu okončati samo ukoliko se zaraćene strane fizički razdvoje u monoetničke oblasti. Drugim riječima, ti autori su zagovarali teritorijalnu podjelu BiH između tri konstitutivna naroda, obrazlažući da je bolje da se mirnim putem uz međunarodnu superviziju sukobljeni narodi razdvoje u tri oblasti koje bi bile etnički homogene, nego da pomjeranje bude posljedica rata, progona, terora, itd.

Uz to, naglašavali su da je ohrabrivanje povratka izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove koji su završili na neprijateljskoj teritoriji, potpuna besmislica i da bi takva praksa eventualno mogla ponovo da obnovi sukobe. Zato su smatrali da rješenja koja imaju za cilj vraćanje multietničkih građanskih politika kao što su podjela vlasti, izgradnja države ili rekonstrukcija identiteta, uz izbjegavnje mogućeg transfera stanovništva, nefunkcionalna zato što ne čine ništa na umanjivanju intenziteta bezbjednosne dileme, jer su etnički strahovi i mržnja ojačana ratom izuzetno otporni  na promjene.

Među tim autorima, koji su zagovarali ove teze našli su se ugledni profesori kao npr. Džon Miršajmer, Heim Kaufman, Stiven Van Evera, Robert Pape, Majkl Ohanon, Suzan Vudvord, Robert Hajden, Ivo Dalder i dr.

Sigurno jedno od najpoznatijih imena u ovoj grupi bio je profesor političkih nauka na Univerzitetu u Čikagu i jedan od vodećih američkih teoretičara međunarodnih odnosa Džon Miršajmer.

On je bio prilično aktivan u promovisanju teze o podjeli u medijima SAD-u devedesetih godina. Da ne bude zabune, Džon Miršajmer svakako nije spadao u pojedince koji su podržavali srpsku stranu u ratu, nego naprotiv i sam je bio podložan antisrpskoj propagandi. Tako da Miršajmer u svojim tekstovima gleda na sukobe u bivšoj Jugoslaviji kroz prizmu kako sačuvati živote i postići trajno rješenje, kako obezbijediti budućnost narodu koji je imao najviše žrtava, a nikako kao navijač, posebno ne za srpsku stranu.

U pet tekstova u Njujork tajmsu” i magazinu Nova Republika”, Miršajmer je promovisao tezu o podjeli BiH koja bi i danas bila kontroverzna. Kako su ovi tekstovi još uvijek prilično nepoznati domaćoj javnosti, u narednim rečenicama biće prezentovane osnovne teze svih pet.

U prvom tekstu za Njujork tajms” pod nazivom Smanjite Bosnu da biste je spasili” iz marta 1993. godine, Miršajmer piše da je Vens-Ovenov plan unaprijed osuđen na propast i da je za mir u BiH potreban mnogo ambiciozniji plan kojeg bi podržali SAD i Ujedinjene nacije. To obrazlaže prijedlogom o stvaranju tri etnički homogene oblasti na teritoriji BiH, pri čemu bi Muslimani (kako autor naziva Bošnjake u svojim tekstovima) dobili trećinu teritorije BiH i svoju državnost, dok bi se ostatak srpske i hrvatske teritorije priključio Srbiji, odnosno Hrvatskoj.

Ovim bi se riješili konflikti na Balkanu, jer bi se ovim planom Kosovo otcjepilo i priključilo Albaniji, ali Republika Srpska Krajina Srbiji.

Džon Miršajmer

To bi prema Miršajmerovom pogledu iz marta 1993. godine bilo sveobuhvatno rješenje koje bi obezbijedilo dugoročan mir na Balkanu. Zanimljivo je da na kraju teksta autor predlaže Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima da prihvate princip Velike Srbije” – da pomognu da se ona uspostavi promjenom granica i transferom naroda, uz ukidanje ekonomskih sankcija i pomoć u obnovi srpske ekonomije.  

U junu iste godine Miršajmer objavljuje opširan tekst u magazinu Nova Republika” pod nazivom Odgovor – Plan podjele BiH” u koautorstvu sa kolegom sa Univerziteta u Čikagu profesorom Robertom Papeom u kojem detaljno obrazlaže prijedlog koji je objavio tri mjeseca ranije, uvodeći ovaj put i pojam Velika Hrvatska”.

Prema njima, kada bi se srpska i hrvatska teritorija BiH priključile Srbiji, odnosno Hrvatskoj, ostala bi nezavisna država bosanskih muslimana, dok bi se ona manjinska populacija koja bi ostala izvan novih granica pridružila svojim sunarodnicima uz nadzor i podršku Ujedinjenih nacija.

Miršajmer i Pape u ovom tekstu dalje obrazlažu da bi Muslimanska država trebala biti dovoljno velika da bi mogla da se brani od potencijalnih napadača i da obezbijedi ekonomske potrebe svojih državljana.

Prema autorima, ova država bi trebala da bude pozicionirana oko Sarajeva i da pokriva veliki dio istočne polovine prijeratne BiH sa granicom na većem dijelu toka rijeke Drine, dok bi ostatak pripao Srbiji odnosno Hrvatskoj uz razmjenu stanovništva.

Naravno, autori su svjesni da ni jedan od tri naroda ne bi olako prihvatio ovu ideju, jer bi svi morali da se odreknu dijelova teritorije koje ili kontrolišu ili planiraju da preuzmu pod kontrolu.

Rješenje koje Miršajmer i Pape u ovom tekstu predlažu je snažna vojna intervencija (prvenstveno usmjerena na srpske snage) koja bi dovela do stanja kada bi svi prihvatili novu podjelu BiH.

Onog momenta kada se potpiše mir, trebalo bi napraviti pomjeranje naroda u svoje etnički homogene države uz nadzor i pomoć međunarodne zajednice.

Kada je riječ o zamišljenoj Muslimanskoj državi, autori predlažu da NATO treba da bude osiguranje da muslimanska populacija ne bude ugrožena od svojih brojnijih komšija.

Na kraju Miršajmer i Pape zaključuju da njihov plan podjele nije savršen, jer podrazumijeva pomjeranje stotine hiljada civila, ali je zato realističan i ostvariv, u odnosu na tada aktuelni Vens-Ovenov plan.

Robert Pape

Naredni Miršajmerov tekst objavljen je decembra 1995. godine u koautorstvu sa Stivenom Van Everom sa Masačusetskog instituta za tehnologiju i članom uticajnog tink-tenka ’Savjet za inostrane odnose’ iz Njujorka.

U tekstu pod naslovom Kada mir znači rat“ za magazin Nova Republika, nastao neposredno nakon konferencije u bazi Rajt-Peterson kod Dejtona, autori naglašavaju da SAD nikada nije trebalo da parafiraju Dejtonski sporazum.

Prema Miršajmeru i Van Everi, SAD je trebalo da insistiraju na tripartitnoj podjeli Bosne i Hercegovine, uz očekivanja da će se hrvatski i srpski entitet na kraju pridružiti svojim maticama. Autori primjećuju da je Dejtonski sporazum uspostavio bipartitnu podjelu teritorije ističući da u BiH postoje tri konkurentske strane, tako da plan koji zanemaruje tu stvarnost pati od istih zabluda koje su spriječavale Zapad da u posljednje tri godine osiguraju mir u BiH”.

Zanimljivo je da tog decembra 1995. godine Miršajmer i Van Evera zaključuju da je glavni problem postignutog mirovnog sporazuma to što je Federacija BiH neodrživa.

To su SAD morale predvidjeti i ponuditi sporazum o podjeli FBiH na hrvatski i muslimanskim entitet. Umjesto toga, njihov neizbježni razvod ostaje prijetnja koja bi se jednog dana mogla završiti i ratom. Na kraju autori rezimiraju da je postizanje mira u BiH teklo sporo i teško jer su SAD izbjegavale podjelu BiH, što bi bila jedina održiva šema za mir.

Prema Miršajmeru i Van Everi, ova greška je odraz američke tendencije da se potcjenjuje snaga nacionalizma i reflektuje američko dogmatsko uvjerenje da druge multietničke zajednice mogu same sebe da harmonizuju i da etničke grupe u drugim dijelovima svijeta mogu da nauče da žive zajedno baš kao što su svojevremeno to postigli američki imigranti.

Na kraju autori zaključuju da bi SAD morale da znaju da neke države prosto nisu održive i da bi zbog toga trebalo da se raspadnu.

Godinu dana kasnije, septembra 1996. godine, Džon Miršajmer i Stiven Van Evera ponovo objavljuju zajednički tekst, ovaj put za Njujork tajms” pod naslovom Mrske komšije”.

Tekst počinju sa rečenicom da su skoro održani izbori u BiH potvrdili da je dejtonska vizija multietničke BiH osuđena na propast i da je podjela u budućosti neizbježna”.

Nastavljaju da je Klintonova administracija na pogrešnom kursu, trudeći se da BiH ostane netaknuta, što je pogrešno i predlažu da SAD odbace Dejtonski okvir i organizuju mirnu podjelu BiH. Tako da je prema ovim autorima podjela neizbježna, a da budućnost BiH vide samo kroz tri scenarija:

(1) SAD se drže Dejtonskog sporazuma i povlače svoje vojnike iz BiH prema planu. Onog momenta kada američki vojnici napuste BiH, velika je vjerovatnoća da će se rat ponovo rasplamsati. Odluku o podjeli Bosne donijeće krvavo oružje, granice će se izmjeniti, a civili ponovo pomjerati uz teror, ubijanje i silovanje. Moglo bi se desiti da se Srbi i Hrvati ujedine protiv Muslimana, koji će se opet susresti sa masakrima i mogli bi da ostanu bez države;

(2) Drugi scenario je da SAD ostanu pri Dejtonskom sporazumu ali da odlože povlačenje trupa da bi spriječile katastrofu iz prvog scenarija, ali to bi bila nesreća za za njih same: SAD ne mogu sebi da priušte da budu bejbi-siterka za gnjevne nacionaliste širom svijeta i to američka javnost nikada neće dozvoliti;

(3) U trećem scenariju SAD napuštaju Dejtonski sporazum i organizuju mirnu trosmjernu podjelu BiH, kreirajući vitalnu i održivu Muslimansku državu. Prema ovom scenariju, postojeće granice (entiteta i kantona) morale bi se redefinisati kako bi Muslimani dobili više teritorije i kako bi svi živjeli u jednoj državi sa lako branjivim granicama. SAD moraju da opreme i obuče vojsku bosanskih Muslimana da bi mogli da brane novu državu, ali i da omoguće transfer civila koji su ostali izvan novih granica.

Na kraju Miršajmer i Van Evera zaključuju da je podjela BiH prije Dejtona bila izvodljivija, ali da nije nemoguća ni u novim okolnostima. To zahtjeva plan koji bi nastao u Vašingtonu i koji bi primjenjivao metod štapa i šargarepe”.

Na kraju teksta autori ističu da će se BiH podijeliti na ovaj ili onaj način, a jedino ostaje pitanje koja cijena će se morati platiti. Ta cijena zavisi od toga da li će SAD konačno prestati da maštaju o bosanskom jedinstvu” i početi da predvode proces podjele BiH. 

Posljednji tekst koji je Miršajmer napisao na ovu temu u Njujork tajmsu” oktobra 1997. godine imao je naslov Jedini izlaz iz Bosne”.

U tom tekstu autor naglašava da se Klintonova administracija uplela u kučine” u Bosni, jer Kongres želi da se američke trupe povuku iz BiH do juna 1998. godine, ali Klintonov tim nema izlaznu strategiju. Amerikanci ne mogu da drže trupe dovijeka u BiH, a čim odu, po Miršajmeru, rat će ponovo krenuti, što bi napravilo ogromnu štetu kako BiH tako i američkoj politici u Evropi.

Autor se vraća na već poznatu tezu da se to sve može izbjeći samo mirnom podjelom BiH. Samo u toj situaciji SAD mogu da povuku trupe iz BiH, a da pri tome ne izazovu novi rat.

Ovaj put Miršajmer koristi argumente zasnovane na novoj postdejtonskoj situaciji u kojoj Srbi i Hrvati jasno stavljaju do znanja da ne žele multietničku BiH, jer za nju se nisu ni borili. Oni žele podjelu. Zato je nesupjeh Dejtonskog sporazuma bio predvidiv.

Konačno, Miršajmer podsjeća da istorija nije zabilježila situaciju gdje su se etničke grupe dogovorile da podijele vlast unutar demokratskog okruženja nakon što su izašle iz krvavog međusobnog rata.

Na kraju, interesantno je da ove teze nisu nikada stavljene na sto prilikom pregovora sa zaraćenim stranama. Niti je ikad ovakva podjela BiH bila agenda stranih mirovnjaka” koji su sve prijedloge zasnivali na zapadnoj viziji izgradnje multietničke države i kojoj je etnički zasnovana podjela bila ideološki daleka.

Iz današnje perspektive, nakon proteka 22 i više godina, Miršajmerova teza o podjeli se čini i dalje kontroverzna, ali nije izgubila na svojoj logici. Uz to, ako se uzme u obzir disufunkcionalnost same BiH, status protektorata, sve dublje i vidljivije podjele, jačanje nepovjerenja, odsustvo zajedničke vizije, nepostojanje konsenzusa, itd, Miršajmerova teza o podjeli BiH stvara utisak da bi ostvarila bolje rezultate da je kojim slučajem implementirana.

Kako god bilo, njegova vizija rješavanja sukoba u BiH bila je definitivno realističnija nego zabluda da će se na silu i preko noći izgraditi bosansko jedinstvo” pa šta god to značilo.

 

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar