Svijet

Nije slučajno što Putinov projekat Evroazijske unije žulja Zapad

VAŠINGTON JE PUČEM U KIJEVU 2014. ISKLJUČIO UKRAJINU IZ TOG PROJEKTA, ALI BEZ PRAVOG EFEKTA
  • Rusija kao evroazijska sila nije carstvo u zapadnom smislu te riječi, nego država i civilizacija istovremeno
  • Dok je Čubaisov liberalni imperijalizam bio zamišljen tako da Rusiji da regionalno liderstvo nad ostalim zemljama kao kolonijama, ali da se na globalnoj razini istovremeno potčinjava dominaciji američkog carstva, sudjelujući tako u velikom hegemonističkom projektu „Pax Americana“, Evroazijski projekat je podrazumijevao formiranje ravnopravne zajednice država koje su zajedno sposobne postati jedan od polova multipolarnog svijeta
  • Vladimir PUTIN: „Budućnost Evroazijske ekonomske unije, na kojoj puno radimo u zadnje vrijeme, nije samo skup međusobnih sporazuma. Evroazijska unija je projekat očuvanja identiteta naroda, povijesnog Evroazijskog prostora u novom stoljeću i jedan novi svijet. Evroazijske integracije su šansa za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza da postanu neovisni centar globalnog razvoja, a ne da vječno budu na periferiji Evrope i Azije”
  • Politički analitičari koji u medijima izjavljuju da Evroazijska ekonomska unija može postati neka vrsta „ponovnog rođenja Sovjetskog Saveza ili ruskog carstva”, potpuno su u krivu, niti će „Rusija u potpunosti dominirati i osigurati ekonomski i vojni uticaj na ostale zemlje članice“

Autor: Nebojša BABIĆ

KADA su se u aprilu 2014. u glavnom gradu Bjelorusije, Minsku, sastali predsjednici Rusije, Bjelorusije i Kazahstana svima je bilo jasno da je Evroazijska ekonomska unija projekat koji će sigurno zaživjeti, ali su kružile brojne informacije o tome što će biti taj savez.

Jedno od najčešćih pitanja je hoće li to biti korak prema obnovi Sovjetskog Saveza ili će to biti nešto poput Evropske unije?

Sastanci Vrhovnog Evroazijskog ekonomskog savjeta se održavaju iza zatvorenih vrata, što je uzrok raznim pretpostavkama i nagađanjima. Za analitičare je teško analizirati procese donošenja odluka od strane političke elite bez podataka koje obično dostavljaju insajderi. Ipak, dostupne informacije nam daju za pravo da donesemo nekoliko zaključaka o strateškom usmjeravanju ruske države u bivšem sovjetskom prostoru.

Rusku političku elitu se može dijeliti na dvije skupine koje su stvorile dvije postsovjetske integracijske ideologije. Prva je liberalni imperijalizam, a druga „evroazijstvo“.

Zapravo je EEU u ovom obliku predstavio Nursultan Nazarbajev u svom istorijskom govoru održanom na Moskovskom državnom univerzitetu „Lomonosov” 29. marta 1994. godine. Nazarbajev je predložio stvaranje velikog regionalnog projekta sastavljenog od bivših sovjetskih država, naglašavajući bogatu baštinu geografskih, istorijskih, kulturnih odnosa Evroazijskih naroda, kako su je opisali Gumiljov i drugi članovi Evroazijske škole u dvadesetom vijeku.

Vladimir Putin je ovakav oblik integracija javnosti predstavio tek 2011. u članku objavljenom u listu „Izvestia“. 

Projekt Rusije kao liberalnog carstva prvi put je na Državnom univerzitetu u Sankt Petersburgu 25. septembra 2003. predložio Anatolij Čubais, kada je održao predavanje u kojem je naveo osnovne ideje ruskog „liberalnog imperijalizma”.

Središnja ideja takozvanog „liberalnog carstva“ je da ruska država može i treba doprinijeti širenju svoje ekonomije u susjednim zemljama, kako u trgovini, tako i na stjecanju i jačanju imovine, i tako se postaviti kao centripetalna hegemonistička sila na bivšem sovjetskom prostoru.

„Ruska država je zainteresirana za održavanje i razvoj, a ako je potrebno i za obranu temeljnih demokratskih institucija, ljudskih prava i sloboda u susjednim zemljama“, rekao je tada Anatolij Čubais, čije su ideje tipične za zapadni liberalni imperijalizam.

Anatolij Čubais

Čubaisove ideje je pokupio Leonid Gozman, ali on tvrdi da je ruski liberalni imperijalizam u isto vrijeme „dominacija u postsovjetskom prostoru, a i potčinjenost globalnom liberalnom carstvu“.

Naravno da je ova ideja naišla ne veliko negodovanje u političkim krugovima u Moskvi, ali i kritiku javnog mnijenja, dok su susjedne zemlje takvu ideju shvatile kao kolonijalni status u odnosu na Moskvu, što je u konačnici i trebao biti.

Alternativa liberalnom imperijalizmu je spomenuti „evroazijstvo“. Klasično evroazijstvo je rođeno još ’20-ih godina prošlog veka u krugovima ruskih emigrantskih intelektualaca, a danas je postalo jedan od ključnih političkih i filozofskih pojmova.

Rusija kao evroazijska sila nije carstvo u zapadnom smislu te riječi, nego država i civilizacija istovremeno. Dok je Čubaisov liberalni imperijalizam zamišljen tako da Rusiji da regionalno liderstvo nad ostalim zemljama kao kolonijama, ali da se na globalnoj razini istovremeno podčinjava dominaciji američkog carstva, sudjelujući tako u velikom hegemonističkom projektu „Pax Americana“, Evroazijski projekat je podrazumijevao formiranje ravnopravne zajednice država koje su zajedno sposobne postati jedan od polova multipolarnog svijeta.

Ovdje nećemo detaljno pojašnjavati klasično evroazijstvo, ali je već gore navedeno dovoljno da razbije sve zablude o tome „da je Evroazijska unija lični imperijalistički projekat Vladimira Putina i da bez njega ne bi postojao, te da će zajedno s njim otići u ropotarnicu istorije“.

Ta misao tinja proteklih sto godina, a u oktobru 2011. ruski predsjednik u dnevnom listu „Izvestia“ objavljuje članak “Novi integracijski projekat za Evroaziju – Danas je rođena budućnost“. Članak je sadržavao samo opšta strateška načela i nije bilo jasno koji su temelji ideologije Putinove Evroazijske integracije.

Nakon toga tadašnji ruski premijer Vladimir Putin, tokom predsjedničke utrke 2012. godine objavljuje niz članaka i drži govore u kojima se posebno obraća drugim narodima i etničkim skupinama Ruske Federacije i vrlo važno rusko nacionalno pitanje pojašnjava na način da Rusiju vidi kao „multietničku državu i civilizaciju ujedinjenog ruskog naroda“.

Ovdje je važna i terminologija, jer u svojoj predizbornoj kampanji 2012. on govori o ruskom „nacionalnom pitanju“, ali naglasak daje na „ruski narod“, što se može vidjeti u izvornim tekstovima objavljenim tokom kampanje.

„Rusiji je, sa svojim različitim jezicima, tradicijama, etničkim skupinama i kulturama, nacionalno pitanje, bez pretjerivanja, od temeljne važnosti. Svaki odgovoran političar i javna osoba treba biti svjestan da je jedan od glavnih uslova za samu opstojnost naše zemlje građanska i međuetnička harmonija. Vidimo šta se događa u svijetu i kakvi sve rizici postoje. Stvarnost današnjice je rast etničkih i vjerskih napetosti. Nacionalizam i vjerska netolerancija su postali ideološki temelj za većinu radikalnih skupina i pokreta koji uništavaju, potkopavaju temelje države i unose podjele u društvo“, rekao je Putin, koji je kasnije povukao jasnu liniju između patriotizma i „pećinskog nacionalizma“, zapravo šovinizma i rasizma.

„Ogromne migracije, za koje vjerujemo da će se povećati, neki već zovu nove „Velike seobe”, sposobne su mijenjati sliku zajedničkog života i cijele kontinente. Milioni ljudi u potrazi za boljim životom odlaze iz područja u kojima trpe glad i sukobe, siromaštvo i socijalno propadanje. S pogoršanjem nacionalnog pitanja se suočavaju najrazvijenije zemlje, koje su se prethodno ponosile njihovom tolerancijom. Danas, jedna za drugom, najavljuju neuspjeh pokušaja da se u društvo integrišu elementi drugih kultura. Ne uspevaju ponuditi i pružiti skladnu interakciju različitih kultura, religija i etničkih skupina. (…) Vjerujem da mi to možemo i znamo kako to učiniti. Imamo istorijsko iskustvo koje nitko drugi nema. Imamo snažnu podršku u kulturi i identitetu i ojačat ćemo zemlju koju smo naslijedili od naših predaka. U stanju smo riješiti problem integracije različitih etničkih skupina i religija s kojima zajedno živimo već vekovima. Zajedno smo pobijedili i u najstrašnijem ratu i zajedno ćemo živjeti u budućnosti. Za one koji žele ili nas pokušavaju podijeliti, ja mogu reći samo jednu stvar – samo pokušajte“, u januaru 2012. je rekao Vladimir Putin.

U svom prvom obraćanju nakon reizbora za predsjednika, u decembru 2012, Putin daje naglasak na novi kurs u ruskoj politici, a u jesen 2013. na plenarnoj sjednici međunarodnog Valdajskog kluba je održao govor u kojem još jednom potvrđuje opredijeljenost Evroazijskom integracijskom procesu.

„Budućnost Evroazijske ekonomske unije, na kojoj puno radimo u zadnje vrijeme, nije samo skup međusobnih sporazuma. Evroazijska unija je projekat očuvanja identiteta naroda, povijesnog Evroazijskog prostora u novom stoljeću i jedan novi svijet. Evroazijske integracije su šansa za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza da postanu neovisni centar globalnog razvoja, a ne da vječno budu na periferiji Evrope i Azije”, u septembru 2013. izjavljuje ruski predsjednik i ovaj govor je, nakon onoga na Konferenciji o sigurnosti u Minhenu 2007, kada je naglasio važnost multipolarnog svijeta, važan za razumijevanje kasnijih događaja.

Putinov govor u Minhenu 2007. godine

Nakon Minhena 2007. Bi-Bi-Si piše „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije“. Nakon ovog je ubrzo, u jesen 2013. godine, uslijedio pritisak na Rusiju koji je u konačnici doveo do građanskog rata u Ukrajini i neizvjesne budućnosti te Rusiji susjedne i nekada prijateljske zemlje. Isto tako treba reći da je Putin u govoru u Valdajskom klubu rekao „kako Ukrajina slobodno može izabrati s kim će ući u savez, ali da će Rusija pokrenuti zaštitne mehanizme kojima će očuvati sopstvenu ekonomsku stabilnost”. Izgleda da tada ni njemu samom nije bilo na kraj pameti da bi se Kijev usudio pomisliti na ulazak u NATO pakt, što se kasnije ispostavilo kao pogrešna procjena.

Iz svog predsjedničkog kabineta Putin je tražio da se informacije o njegovoj Evroazijskoj doktrini prenesu ruskom narodu, ruskoj političkoj eliti i međunarodnoj zajednici. Članci koji su objavljivani uoči predsjedničkih izbora bili su namijenjeni narodu, govor u Kremlju je bio upućen političkoj eliti, dok je govor u Valdajskom klubu bio predstavljanje Evroazijskog projekta međunarodnoj zajednici. Međutim, nisu sve ruske političke elite podržale predsjednikove Evroazijske težnje. Nedugo nakon Putinovog govora u Valdajskom klubu, premijer Dmitrij Medvedev u ruskom dnevnom listu „Vedomosti“ objavljuje članak „Vrijeme jednostavnih rješenja je prošlo“, a Anton Klubkov piše da je to bio „liberalni manifest“ ruskog premijera. Dakle, ruski predsjednik i premijer su tada izrazili različita mišljenja o tome kakav kurs Rusija treba slijediti.   

Putinova evroazijska inicijativa je u početku bila podržana od strane „Ruskog narodnog fronta (ONF), organizacije osnovane u maju 2011. Na parlamentarnim izborima 2011. Institut za društvene i političke studije daje stručnu podršku Narodnom frontu koji objavljuje poduži dokument „Program narodnih inicijativa“.

U programu su predstavljeni temelji Evroazijskog projekta Rusije u 21. veku, a to su razvoj Sibira i Dalekog istoka, integracija zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i oblikovanje ruskog nacionalnog identiteta. U junu 2013. Narodni front se službeno registruje kao udruženje, a sprovođenje Evroazijskog projekta je jedna od ključnih točaka novog manifesta organizacije.

„Namjeravamo provesti povijesnu misiju Rusije kao Evroazijskog integracijskog centra na ovom prostoru. Ostvarenje Evroazijskog projekta je temelj za sigurnost i razvoj ruskog i njemu povijesno, kulturno i ekonomski bliskih naroda“, stoji u novom manifestu Ruskog narodnog fronta.

Prvi put nakon dugo vremena je vlada stvorila utjecajnu društveno-političku organizaciju koja ima jasnu ideologiju i ona je vrlo bliska onome što poznajemo kao evroazijstvo. Ipak, veliku većinu zagovornika ovog puta brinu neki novoimenovani ljudi unutar društvenog pokreta, kasnije i službenog udruženja ONF. Onda je saopšteno da će Evroazijske integracije u Narodnom frontu voditi Igor Jurgens, poznat po svojim liberalnim i prozapadnim uvjerenjima. U intervjuu za ruske medije je Jurgens rekao „kako svi zagovornici evroazijskih integracija, bilo zapadnjaci, liberali ili panslavisti, trebaju imati široke vidike“.

Igor Jurgens

Mnogi su to vidjeli kao pokušaj da se oprečnim liberalnim idejama izvrši pritisak na evroazijsku alternativnu ideologiju, ali je to bio bezuspješan pokušaj. „Čak i kada je pokušao sarađivati s političkom elitom, Jurgens nije poduzeo nikakve aktivne korake kako bi promovisao svoje stavove i liberalnu ideologiju. Razlog je što jednostavno nije imao podršku u ruskom društvu. To ne znači da je evroazijstvo u Narodnom frontu izvojevalo i konačnu pobjedu. Kao opšta nestranačka koalicija, Narodni front će vjerojatno i dalje biti poprište ovog ideološkog sukoba“, piše Anton Klubkov.

Ideja o Rusiji kao liberalnom carstvu je trenutno u ideološkoj krizi iz najmanje dva razloga.

Prvo, liberalni imperijalizam, koji podrazumijeva širenje ruske ekonomije na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i podređenost američkom globalnom carstvu, ne može privući bivše sovjetske republike. Evroazija je nesumnjivo privlačnija ideja, jer se temelji na načelima jednakosti, multikulturalnosti i uzajamne pomoći.

Drugo, jačanje integracionih procesa u postsovjetskom prostoru dolazi u trenutku početka napetih odnosa i oštrih tonova između Rusije i Zapada. Pokušaji Vašingtona i Brisela da se Rusiji uvedu sankcije prisiljavaju ruske prozapadne političare da iz pragmatičnih razloga napuste ideologiju liberalnog imperijalizma.

Primjer je govor Dmitrija Medvedeva, koji je nakon prvih sankcija na Međunarodnoj konferenciji o Evroazijskim integracijama govorio u kontekstu teme promišljanja uloge Rusije u globalnoj ekonomiji. Njegovo izlaganje ukazuje da je ruski premijer nakon dugog oklijevanja odlučio podržati evroazijski projekt, a ne takozvani „liberalni imperijalizam“.

Uzmemo li današnju realnost, čini se da će kao ideološki temelj integracionih procesa u postsovjetskom prostoru ostati samo „evroazijstvo“ i da je sam Zapad, sa svojim agresivnim pristupom, izbrisao i poslednje tragove liberalne prozapadne Rusije iz vremena Borisa Jeljcina.

Što se tiče Bjelorusije i Kazahstana, na veliku žalost zapadnih analitičara koji su pisali „kako je na sastanku Lukašenka, Nazarbajeva i Putina u Minsku došlo do nesuglasica i da je projekt Moskve upitan“, na kraju je ipak postignut sporazum o zvaničnom formiranju Evroazijske unije najkasnije do januara 2015.

„Samit o stvaranju Evroazijske ekonomske unije održan je uzalud. Aleksandar Lukašenko i Nursultan Nazarbajev su se izjasnili protiv potpisivanja ugovora o nacrtu unije zbog brojnih izuzeća od uobičajenih pravila trgovine“, pisao je „Tajms”, ali je zato ruska „Pravda“ odmah potom pisala kako je Rusija ipak uspjela dobiti suglasnost Minska o stvaranju EEU 2015. i da će dokument biti potpisan u Astani. Istina, Bjelorusija je kao naknadu za svoj potpis na sporazumu željela povlastice u trgovini naftom i plinom.

Nazarbajev i Lukašenko

Naravno da je Moskva silno željela da Evroazijski projekt ne propadne, ali političari i interesne skupine nisu pristali na ustupke koji bi negativno utjecali na rusku ekonomiju. Takav način razmišljanja je nasleđe iz doba Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, kada se SSSR kao „imperijalna sila“ doveo u situaciju da mora izdržavati svoje „kolonije“.

Evroazijska ekonomska unija je dugoročni poduhvat i eksperti tvrde da je obračunavanje prihoda nekoliko nedelja ili mjeseci nakon sklapanja ugovora posve nelogično. Onda su mediji pisali kako će se službeni Minsk i Aleksandar Lukašenko teško odlučiti za sporazum o formiranju Evroazijske ekonomske unije 29. maja 2014. u Astani, a ruska „Panorama“ piše „kako se u Minsku muški pregovaralo”. Što to točno znači, ne zna se, jer su razgovori vođeni iza zatvorenih vrata.

Međutim, dijalog kojeg su 29. aprila 2014. započeli ruski predsjednik Vladimir Putin, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko i kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev bio je uspješan. Bjelorusija i Rusija će o ograničenjima naknadno odlučiti u bilateralnim pregovorima. Kao ustupak Minsku, Lukašenku je najvjerojatnije bila ponuđena finansijska potpora u nekom drugom obliku. Na najavu da izravno davanje novca neće biti moguće, eksperti su rekli da će Rusija komšijama pomoći kreditima ili zajedničkim projektima.

Podsjetimo, Evroazijska ekonomska unija Bjelorusije, Rusije i Kazahstana postoji od 1. februara 2015. godine. Kasnije su se skupini pridružili Jermenija i Kirgistan, a Iran je, što je posebno važno, prije nekoliko sedmica ratifikovao dokument o uspostavi režima slobodne trgovine i sistema naplate u nacionalnim valutama s EEU.

Nekoliko puta se razgovaralo o uvođenju jedinstvene valute unutar Evroazijske ekonomske unije, ali u tom smislu još nema pozitivne odluke. Zanimljivo, šestog decembra 2012. Sjedinjene Američke Države govore o „rođenju novog globalnog konkurenta“, a tadašnja državna sekretarka Hilari Klinton ubrzo izjavljuje „kako namjerava spriječiti stvaranje nove verzije Sovjetskog Saveza, koji će zaživjeti pod paravanom ekonomske integracije između Rusije, Bjelorusije i Kazahstana“. Izjava Hilari Klinton je bila direktna prijetnja suverenim državama, ali međunarodna zajednica na to uopšte nije reagovala.

Hilari Klinton

Iako se sve češće spominje i kao „politička unija“, projekat Rusije sa Bjelorusijom i Kazahstanom je uvijek izbjegavao politizaciju.

„Rusija nikada nije posebno naglašavala „politički” aspekt, niti bilo kakvo oživljavanje Sovjetskog Saveza. Podatak koji Hilari Klinton ne zna je da Bjelorusija i Kazahstan nikada nisu podržali mogućnost stvaranja jedinstvenog nadnacionalnog parlamenta kao što je, na primjer, Evropski parlament. Najviše o čemu se pregovara u ovom projektu je Sporazum o međuparlamentarnoj suradnji, koji, ako se malo bolje pogleda, postoji već i sad“, podsjetio je stručnjak Andrej Mihajlov.

Spomenimo da je tokom posjete Rusiji i predstavnik sirijske vlade izrazio namjeru da se njegova zemlja pridruži tadašnjoj Carinskoj uniji, istaknuvši da je zemlja već prikupila sve potrebne dokumente. Ova izjava je zvučala prilično egzotično, ali su ruski funkcioneri često oprezni u donošenju tako važnih odluka.

Dakle, politički analitičari koji u medijima izjavljuju da Evroazijska ekonomska unija može postati neka vrsta „ponovnog rođenja Sovjetskog Saveza ili ruskog carstva”, potpuno su u krivu, niti će „Rusija u potpunosti dominirati i osigurati ekonomski i vojni uticaj na ostale zemlje članice“. Tvrdilo se kako Moskva time želi vratiti status velesile, što se dogodilo i bez pritiska na saveznike unutar EEU.

„Mi predlažemo model moćne nadnacionalne unije koji može postati jedan od stubova modernog svijeta i igrati aktivnu ulogu između Evrope i dinamičnog azijsko-pacifičkog regiona“, rekao je Vladimir Putin u jednom od svojih tumačenja ovog integracionog projekta.

To je ujedno i odgovor na pitanje koje opterećuje zapadne političare: „Može li se Evroazijska ekonomska unija pretvoriti u SSSR?“, ali i dokaz da svi dokumenti, govori, prijedlozi i analize o tome što evroazijski projekat zaista jeste nisu dobro predstavljeni međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti. Svi napisi i službeni dokumenti o ideji, koja se prikazuje kao Putinova zamisao, dok u stvari postoji već više od stotinu godina, uglavnom su bili na ruskom jeziku, ili na službenim stranicama Kremlja i ruske vlade, što znači da oni koje je ruski predsjednik zadužio za taj posao nisu obavili domaći zadatak.

Takav propust nedvosmisleno daje prostora i mogućnosti za manipulaciju svima koji evroazijski projekat žele prikazati kao „ruski imperijalizam“, dok je stvarni klasični neoimperijalizam bio sada već mrtvi projekat Rusije kao „liberalnog carstva“.

Anton Klubkov je takođe pojasnio što je to konkretno trebalo značiti. Jeljcinovi liberali su bili pristali na ulogu Rusije kao regionalne sile koja će tlačiti susedne zemlje, ali će na globalnom nivou biti u podaničkom odnosu prema „američkom carstvu“. Svima je poznato kako je završila Jeljcinova garnitura, a sankcije i otvorene prijetnje Zapada, ne više ruskim funkcionerima, nego ruskom narodu u cjelini, učinile su da su, barem deklarativno, ostaci ostataka takozvane „liberalne elite“ i sami otvoreno zagovarali projekt evroazijskih integracija.

Konačno treba reći i nekoliko riječi o Ukrajini, zemlji koja je zajedno s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom trebala sudjelovati u ovom projektu, ali se u veljači 2014. iz poznatih razloga „predomislila“ i okrenula Briselu i Vašingtonu, zbog čega je riskirala raspad po jugoslavenskom scenariju.

Ovaj vrlo precizan plan je za cilj imao preko Ukrajine potkopati temelje cijelog Evroazijskog projekta, ali su ovi planovi uspješno osujećeni kada je u Astani 2014. potpisan sporazum kojeg su kraju priveli lideri Rusije, Bjelorusije i Kazahstana.

Istina je da su ruski mediji tokom 2013. veliku pažnju posvetili Ukrajini i pisali o razlozima za učestvovanje Ukrajine u Evroazijskoj uniji. Navedimo samo dva fragmenta izlaganja dvojice naučnika i analitičara, nakon čega je valjda jasno zašto je Zapad po svaku cijenu želio uništiti evroazijski projekat i to tako što je žrtvovao zemlju od skoro 50 miliona ljudi.

Naučnik i publicista V. Podgorni je objašnjavao potrebu pristupanja Ukrajine ne toliko zbog ostalih članica i Ukrajine same, već zbog svijeta u kojem živimo i zato što ta zemlja prirodno pripada evroazijskom prostoru.

„Ekonomska kriza u svijetu stalno raste. Nositi se s krizom u Ukrajini bez stvaranja nove političke sile je nemoguće. Globalna kriza liberalne tržišne ekonomije, koja se temelji na stvaranju profita po svaku cijenu i stimulira prekomjernu potrošnju, apsolutno nepotrebnu za većinu stanovništva mnogih zemalja, alarmantno raste. Mi moramo tražiti izlaz iz ove slijepe ulice i Ukrajina mora naći novi model koji će dovesti do sinergije s ostalim zemljama članicama Evroazijske unije“, piše Podgorni nekoliko mjeseci prije izbijanja ukrajinske krize i prevrata u Kijevu.

Znanstvenik i analitičar A. G. Barabaš navodi „kako globalna liberalna monetarna ekonomija propada i da jedino evroazijska civilizacija može konkurisati globalizovanoj i apsurdno liberalnoj tržišnoj ekonomiji“.

„Objektivni procesi globalizacije su ekonomska, politička i kulturna integracija na svjetskom nivou. Međutim, za naše istočnoslovensko etničko područje takva globalizacija je neprihvatljiva, jer to će dovesti do našeg nestanka. Ovakav način razvoja ekonomije neminovno dovodi do vojnog, ekonomskog, političkog i kulturnog nasilja razvijenih zemalja nad takozvanim ’drugorazrednim’ i ’trećerazrednim’ zemljama. Usprkos ogromnim razlikama između zemalja i naroda, geografski, na tehnološkom nivou, kulturno i po rezervama prirodnih resursa, zemlje ponavljaju greške i pristaju da vodećim zapadnim zemljama budu kolonije.

Globalizacija će se neminovno završiti uništenjem slabih i nerazvijenih zemalja.

Takmičiti se međusobno mogu samo zemlje na otprilike istom nivou tehnološkog razvoja. Mi u određenoj mjeri „zaostajemo“ za zapadnim zemljama i neki naivno misle da će nam Zapad omogućiti da ih sustignemo. Zapad nama neće pomoći.

U pozadini globalizacije čuči prijetnja da se istočnoslavenska i evroazijska civilizacija rastvore u truležu amerikanizovane prozapadne močvare. Od vitalnog je interesa zaštititi svoj identitet, kulturu i tradiciju. To se može učiniti jačanjem granica uvođenjem viznog režima za sve, bez izuzetka, osim za građane Evroazijske unije, pa čak i otkazivanjem ugovora sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, podizanjem carina na većinu proizvoda koji uopšte nisu važni za naše građane i podsticanjem unutarnje proizvodnje.

Treba uvesti jedinstvenu valutu koja će imati pokriće u zlatu. Moramo napustiti razorno načelo proširenja proizvodnje i ne bi trebalo biti viška roba, jer je to beskorisno rasipanje prirodnih resursa. Zemlje Evroazijske unije mogu osigurati dovoljno hrane za svoje građane, što mnoge zemlje ne mogu bez uvoza. Etničke skupine mogu biti uspješne samo ako odbace ponižavajuća načela liberalizma. Ovo je dugotrajan proces koji od lidera traži izvanrednu ličnu hrabrost, a od društva odbacivanje pretjeranog konzumerizma, i da se prioritet da načelima zajedništva.

Država može biti uspješna samo ako je uspješna najmanje polovina njenih građana. Prostranstva Ukrajine, Rusije, Bjelorusije i Kazahstana su naša zemlja, zemlja naše djece i unuka i trajat će vekovima. Moramo štititi svoju zemlju, svoju kulturu i načela zajedništva“, piše Barabaš u trenutku dok je još vjerovao da će Ukrajinci donijeti po njih najispravniju odluku.

Vašington je „uspješno“ isključio Ukrajinu iz ovog procesa, ali veliki projekat koji udara u same temelje neoliberalne doktrine je i dalje smrtna opasnost za političku, finansijsku i preduzetničku elitu Zapada.

Štaviše, evroazijski projekat je osmišljen da dugoročno pređe granice bivšeg sovjetskog prostora, što se vidi na primjeru Irana, stoga se ne treba čuditi reakciji Vašingtona koji će, ako bude trebalo, do kraja iskoristiti Ukrajinu samo da zaustavi „epidemiju“ drugačije misli i političke filozofije od ove koju, nažalost, poznajemo i živimo u našem regionu.

Izvor logicno.hr

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar