Komentari

Ćeranić: OBA se u Srpskoj smatra antisrpskom. A čisto obavještajno? Kakva država – takva i služba!

POVODOM IZLASKA IZ ŠTAMPE KNJIGA „DRUGI ČOVEK“ B. DIMITRIJEVIĆA I „SLUŽBA“ G. ŽIVALJEVIĆA
  • Prva knjiga se na biografski način bavi likom Aleksandra Rankovića i ukazuje na okolnosti stvaranja i razvoja prve službe bezbjednosti druge Jugoslavije, a Živaljevićeva autobiografski osvjetljava noviju istoriju te službe u Srbiji
  • Draganu Kijcu, osnivaču srpske Službe nacionalne bezbjednosti u BiH `92-ge, poslovanje Selekt impeksa (švercerskog preduzeća RDB) obezbijedilo je solidan materijalan osnov (stan i dva poslovna prostora na Beženijskoj kosi u Beogradu), ali i mnogo više brige i sramote. Postao je simbol kriminala i korupcije u političkim previranjima koja su potresla Srpsku 1997. godine
  • Kod Bošnjaka dominantna ratna figura u obavještajnom diskursu bio je Munir Alibabić, načelnik sarajevske SDB. Osujetio je kombinatoriku srpske obavještajne službe sa Jukom Prazinom koja je mogla da bude kobna po tzv. Armiju BiH. Juka je neke zadatke obavljao besprijekorno dok se u drugima nije snalazio. Recimo, bezuspješno je tragao za Sarajevskom Hagadom
  • Prethodnik Osmana Mehmedagića Osmice, koji se uvalio u skandal sa fakultetskom diplomom, na mjestu direktora OBA – Almir Džuvo – bio je mnogo vještiji diplomata i uspio je da izgradi dobre odnose kako sa međunarodnim faktorom, tako i sa političkim strukturama unutar BiH
  • Članovima Zajedničke parlamentarne komisije za nadzor nad OBA zapošljavao je rodbinu, neke vozio do Italije i odijevao u buticima za koje su pojedini sarajevski mediji tvrdili da su u Džuvinom vlasništvu. On je u tom smislu naročito bio pažljiv prema kadrovima iz Republike Srpske

Piše: Predrag ĆERANIĆ

U TRI mjeseca objavljene su dvije knjige koje se na izvjestan način tematski naslanjaju jedna na drugu, a obje su privukle pažnju šire čitalačke javnosti.

Riječ je o knjigama „Drugi čovek“, autora Bojana Dimitrijevića, i „Služba“, Gorana Živaljevića.

Dok se prva na biografski način bavi likom Aleksandra Rankovića i ukazuje na okolnosti stvaranja i razvoja prve službe bezbjednosti druge Jugoslavije, Živaljevićeva knjiga autobiografski osvjetljava noviju istoriju te službe u Srbiji. Ujedno, i u jednoj i u drugoj daje se poseban osvrt na kadrove, naročito na rukovodeće.

U tom smislu bi se moglo povući nekoliko paralela od OZNA-e i UDB-e do sadašnje BIA.

Veliki entuzijazam koji prati rad u Službi, odricanja i velika energija – sve se to u jednom momentu okrene protiv onih koji su se predali rijetkom, interesantnom, ali nadasve zahtjevnom zanimanju.

Pokazalo se da je od Rankovića, preko Jovice Stanišića, do Gorana Živaljevića, Služba poput vrtloga gutala svoje posvećenike. Veliki autoriteti preko noći su postajali tragičari. Ruka političkih moćnika podizala bi ih i stropoštavala do dna. Sa vrha obavještajne piramide bili bi prebačeni „iza neprijateljskih linija“, odnosno svrstani među one protiv kojih su se borili i u tom žaru koristili sve raspoložive kapacitete. Postajali bi „neprijatelj“.

„Svaki rukovodilac Službe po odlasku sa funkcije postao bi njena obrada“, odnosno predmet rada, ukazivali su mi kao mladom operativcu starije kolege. „U Službi se nećeš ni proslaviti niti obogatiti.“

Da li se bezbjednost može posmatrati izvan političkog konteksta? Teško.

Nakon Brionskog plenuma UDB-a (Uprava državne bezbjednosti) je bila potpuno demontirana, kadrovski „pročišćena“, dobila je novo ime – SDB (Služba državne bezbjednosti) ali i ustrojstvo. Republičke službe postali su glavni operativci, a na nivou države opstala je Savezna SDB, odnosno krovna služba u ulozi koordinirajućeg faktora. Birokratske i etatističke tendencije – to je bio naziv za novu liniju rada u SDB, a označavala je Rankovića i njegove pristalice.

Aleksandar Ranković

Postojala je sve do devedesetih godina prošlog vijeka (bar u Bosni i Hercegovini).

Nakon donošenja Ustava iz 1974. godine Jugoslavija se rastakala i kidala po republičkim šavovima. Identičnom procesu bila je izložena i SDB. Disolucija zajedničke države bio je konačan ishod procesa kojem su smetali Ranković i njegova služba.

Stvaranje novih država na prostoru SFRJ početkom devedesetih pratio je i nastanak novih obavještajnih službi po principu – koliko država toliko i službi. Bosna i Hercegovina je bila izuzetak – dobila je tri nezavisne obavještajne službe. Svakom narodu po jedna. Vremenom, na pritisak „međunarodne zajednice“, od tri su nastale dvije, a po konstituisanju vlade Mladena Ivanića jedna – Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH.

Onih koji su te službe osnovali i vodili malo se ko sjeća. Niko se nije proslavio. Ne može se reći ni da se obogatio.

Draganu Kijcu, osnivaču srpske Službe nacionalne bezbjednosti devedeset druge, poslovanje Selekt impeksa (švercerskog preduzeća RDB) obezbijedilo je solidan materijalan osnov (stan i dva poslovna prostora na Bežanijskoj kosi u Beogradu) ali i mnogo više brige i sramote. Postao je simbol kriminala i korupcije u političkim previranjima koja su potresla Srpsku 1997. godine.

Hrvatskih kadrova koji su bili rukovodioci u ratu osnovane Službe nacionalne sigurnosti (SNS) niko se više i ne sjeća. Sve do kraja svog postojanja, ta služba se naslanjala na leđa starijeg brata – obavještajno-bezbjednosne službe Republike Hrvatske, kojima se ni u kojem slučaju nije smjela usprotiviti.

Kod Srba je bilo drugačije. MUP Srpske je na osnovu podataka banjalučke SDB 94. godine pokidao obavještajnu mrežu SDB Srbije i pohapsio kompletnu agenturu u Banjoj Luci, Doboju i Bijeljini.

Kod Bošnjaka dominantna ratna figura u obavještajnom diskursu bio je Munir Alibabić, načelnik sarajevske SDB. Osujetio je kombinatoriku srpske obavještajne službe sa Jukom Prazinom koja je mogla da bude kobna po tzv. Armiju BiH. Juka je neke zadatke obavljao besprijekorno dok se u drugima nije snalazio. Recimo, bezuspješno je tragao za Sarajevskom Hagadom.

Munir Alibabić

Alibabić je u dva navrata rukovodio bošnjačkom obavještajnom službom, ali je mnogo duže bio predmet njenog rada.

Koliko je obavještajna služba važna političkim strukturama u BiH?

Kada se sve sabere, izgleda da su najviše pažnje i značaja ovoj organizaciji davali bošnjački lideri. Političkim liderima iz Republike Srpske mnogo važnija je bila policija, kako u ratu tako i danas.

Od osnivanja SIPA istom su rukovodili srpski kadrovi, dok je OBA bila rezervisana za Bošnjake. Proteklih mjeseci svjedoci smo prave trakavice sa diplomom Osmana Mehmedagića Osmice, aktuelnog direktora OBA.

Poništena mu je fakultetska diploma, ali je u datom roku uspio da obezbijedi drugu, i tako formalno ispuni uslove za reizbor na mjesto direktora.

Bilo bi zanimljivo izvršiti analizu kadrova OBA u smislu obrazovanja, ali se ni za čelne ljude CV nigdje ne može pronaći.

Osmičin prethodnik na mjestu direktora OBA, Almir Džuvo, bio je mnogo vještiji diplomata i uspio je da izgradi dobre odnose kako sa međunarodnim faktorom, tako i sa političkim strukturama unutar BiH.

Članovima Zajedničke parlamentarne komisije za nadzor nad OBA zapošljavao je rodbinu, neke vozio do Italije i odijevao u buticima za koje su pojedini sarajevski mediji tvrdili da su u Džuvinom vlasništvu.

Džuvo je u navedenom smislu naročito bio pažljiv prema kadrovima iz Republike Srpske. Zato su iz Komisije za nadzor uvijek stizali hvalospjevi na račun rada OBA, iako se svaka kontrola svodila na kafu s direktorom. Danas stvari stoje drugačije.

OBA je u Srpskoj prokazana kao organizacija koja je „uperena protiv Republike Srpske“.

Šta još reći o obavještajnoj službi u BiH?

Kakva država takva i Služba – ni više ni manje od toga.

2 Komentara

Klikni ovde da postaviš komentar