Komentari

Kecmanović: Džihad Senadina Lavića protiv velikosrbijanskog zla u Bosni

EVROPA JE PROTIV NEZAVISNOSTI RS DA BOSANSKI MUSLIMANI NE OSTANU SAMI
  • Za doktora Lavića nisu više nevolja Načertanije i Memorandum, nego, vjerovali ili ne, Karađorđevi i Miloševi ustanici protiv Osmanlija: „Kada su Srbi iz Srbije u drugoj polovini 19. stoljeća protjerivali muslimane u sklopu šireg dogovora, a među njima i Bošnjake, govorili su im uvredljive riječi, upućivali im pogane psovke, otimali im blaga, vrijeđali ih, posebno žene koje su perverzno opisivali kao bule“
  • Sram ih bilo! Poslije samo 500 godina ropstva pod Turcima, tokom kojih se dvadesetak odsto pravoslavaca radi privilegija prevjerilo u islam, te tako objektivno postali kvislinška ekspozitura Stambola na periferiji Osmanske imperije, ustanici su im na rastanku govorili ružne riječi! Umjesto da su ih zamolili da ostanu!
  • Uticajni sarajevski profesor i nacionalni ideolog nije zaobišao ni Srbe u Srpskoj: „Ono što se naziva entitet RS, ustvari, djelo je genocida, a civilizirani svijet nikada neće priznati djelo genocida kao samostalnu državu. (…) Većina ljudi u Bosni ne podržava primitivce koji govore o ‘arlaukanju sa minareta ‘. Ezani s bosanskih džamija i zvona s bosanskih crkava dio su “nebeske” muzike i neodvojivi su od našeg vjerovanja, povijesti, kulture i mentaliteta“
  • „Civilizirani svijet“ je „genocidnu“ Srpsku priznao još u Dejtonu potpisom predsjednika i premijera vodećih predstavnika međunarodne zajednice i potpisom bošnjačkog lidera Alije… A u BiH nikada nije postojala „nebeska muzika“ džamijskih ezana i crkvenih zvona iliti jedinstvena bosanska povijest, kultura i mentalitet
  • U BiH postoji Senadinova, naša i još jedna, iliti tri paralelne nacionanalne istorije, kulture, mentaliteti, koji se danas se sve više uzjamno udaljavaju. Lavić svojim stavovima o tome svjedoči i tome doprinosi. I, hajde da se ne lažemo, Senadin ne uživa u crkvenim zvonima, kao što ni Milorad ne uživa u kuisanju mujezina sa minareta

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

„PREDSJEDNIK Srbije u Bosni stvara haos, a onda nastupa kao mirotvorac“ (Jasmin Alić), „Srbija pokušava da se distancira od zločina JNA kojom je komandovala“ (Muhamed Borogavac), „Velikosrbijanski projekat je najveći projekat zla u Evropi“ (Senadin Lavić) – samo su neki naslovi iz serije optužujućih tekstova koji su tokom nekoliko posljednjih dana lansirani iz Sarajeva na adresu Beograda. I tek, usput, i Banjaluke.

Od svih pomenutih tekstova, najzanimljiviji je ovaj posljednji – intervju prof. dr Senadina Lavića (FPN u Sarajevu) portalu Kliker 30. jula o.g.

Već u samom naslovu autor, indikativno, rutinsku sintagmu „velikosrpski projekat“ zamjenjuje užom „velikosrbijanski projekat“. Nisu, dakle, problem „bosanski Srbi“ koji, jel’da, jedva čekaju da padnu u zagrljaj bošnjačkog komšiluka i razbaškare se u jedinstvenoj Bosni, nego je neprijatelj agresorska Srbija sa svojim hegemonističkim ciljevima.

Za doktora Lavića, začudo, nisu više nevolja Načertanije i Memorandum, nego, vjerovali ili ne, Karađorđevi i Miloševi ustanici protiv Osmanlija.

„Kada su Srbi iz Srbije u drugoj polovini 19. stoljeća protjerivali muslimane u sklopu šireg dogovora, a među njima i Bošnjake, govorili su im uvredljive riječi, upućivali im pogane psovke, otimali im blaga, vrijeđali ih, posebno žene koje su perverzno opisivali kao ‘bule’, pljačkali ih, ‘obećaval’ im da će doći za njima u Bosnu i iseliti ih za Osmanlijama i tako redom.“

Sram ih bilo! Poslije samo 500 godina ropstva pod Turcima tokom kojih se dvadesetak odsto pravoslavaca radi privilegija prevjerilo u islam, te tako objektivno postali kvislinška ekspozitura Stambola na periferiji Osmanske imperije, ustanici su im na rastanku govorili ružne riječi. Umjesto da su ih zamolili da ostanu, u ime multikulturalizma, vjerske i etničke tolerancije, istine i pomirenja, katarze, zajedništva i suživota. Ili im, barem na svečanom ispraćaju, dali obeštećenje za otetu imovinu i uručili im odlikovanja što su služili okupatoru.

Naprotiv, na tradiciji negativnog odnosa prema domaćim izdajnicima srpskopravoslavni vladika Danilo ispjevao je poznati „šovinistički“ stih „poturica gori od Turčina“, pa prof. Senadin nastavlja …

„Ne smijemo nikako zaboraviti pjevanije Njegoševo iz ‘Gorskog vijenca’ ili Veselinovićev roman ‘Hajduk Stanko’. Oba djela su iz 19. stoljeća i preko njih su se “odgajale” generacije srpske djece. Ta priča o osveti, klanju, ubijanju, mržnji prema muslimanima instalirana je u obrazovni sistem kao kulturni kod i ona priprema nove ‘junake’ koji će klati starce, žene i djecu po Bosni i Sandžaku… Taj primitivni mentalitet živi do danas i njeguje se kroz sistem obrazovanja i ideologiju srpstva. Ako malo dublje uđemo u njega, onda možemo pratiti etnofaulizam kao sastavni dio velikosrbijanske ‘kulture’, ali, nažalost, s bosanske strane uopće nismo posvetili znanstvenu pažnju govornim aktima koji su prethodnica genocida.“

Senadin Lavić

Elem, genocid su započeli još Karađorđe i Miloš, nastavili su ga Njegoš i Janko Veselinović preko školske lektire, a u kontinuitet se, naravno, uklopio i Ivo Andrić, koji je „Bosni nanio više štete nego sve okupatorske vojske“, pa onda Draža, pa Sloba, sve do Vučića i Dodika.

Sve jedan za drugim do „12 genocida nad muslimanima“, koje danas nabraja oficijelna bošnjačka istoriografija. A u Srbiji se razvila „antibosanska i islamofobna politička kultura koja je od pjesničkog stiha evoluirala do agresije i genocida“.

„Sasvim je jasno da srpskom narodu danas treba nova politička kultura, ali pitanje je – ko će tu kulturu uvesti među Srbe? Isto tako, znamo da se ciljano od 1980-ih stvara međuetnički konflikt da bi se kroz održavanje tenzija nastavila antibosanska politika Srbije“- veli Lavić.

Zašto sad tek od 80-ih!? Zar nije i ranije? Iako se iz skromnosti ne nameće kao terapeut, bošnjački dr Lavić se diskretno preporučuje da bude taj koji će da „uvede novu političku kulturu među Srbe“.

U nastavku intervjua doktor već daje zabrinjavajuću dijagnozu …

„Velikosrbijanski projekt je jedinstven u modernoj Evropi. On je bolestan koliko i Hitlerov nacizam. Osnov te bolesti ili njihovog pada u barbarstvo je nemoral, nihilistički odnos prema životu, zatucanost palanačkom ‘pjesmom’, poricanje svetosti života. Velikosrbijanski ‘karcinom’ metastazira pred našim očima.“

Badava Vučiću što je istrpio kamenovanje u Potočarima, što je slao višemilionske poklone u Srebrenicu, što je ponudio gradnju puta do Sarajeva, predložio redovne zajedničke sastanke dviju vlada.

Pragrijeh Prvog i Drugog srpskog ustanka, odnosno žal za „pustim turskim“, koje je bilo zlatno doba balkanskih muslimana, kao noćna mora pritišću glave savremenih Bošnjaka. A tek onda, uzgred, uticajni sarajevski profesor i nacionalni ideolog prelazi na Srbe u Srpskoj.

„Ono što se naziva entitet RS, ustvari, djelo je genocida, a civilizirani svijet nikada neće priznati djelo genocida kao samostalnu državu. (…) Ali za taj posao je zadužen Dodik. Većina ljudi u Bosni ne podržava primitivce koji govore o ‘arlaukanju sa minareta ‘. Ezani s bosanskih džamija i zvona s bosanskih crkava dio su “nebeske” muzike i neodvojivi su od našeg vjerovanja, povijesti, kulture i mentaliteta“

„Civilizirani svijet“ je „genocidnu“ Srpsku priznao još u Dejtonu potpisom predsjednika i premijera vodećih predstavnika međunarodne zajednice i potpisom bošnjačkog lidera Alije.

Bošnjaci se teško suočavaju sa činjenicom koju politički korektne zapadne diplomate izbjegavaju da im otvoreno kažu: katoličko-protestantska Evropa je protiv nezavisne Srpske prvenstveno zato da bosanski muslimani ne bi ostali sami, kao mostobran za prodor islamskog terorizma u zemlje EU.

Inače, od multikulturalizma su odustali još Tačerova i Kol: „Sljedbenici islama niti hoće niti mogu da prihvate zapadne vrijednosti“. Svijet se okreće od neoliberalnog globalizma i brani se sistemom suverenih nacionalnih država.

U BiH nikada nije postojala „nebeska muzika“ džamijskih ezana i crkvenih zvona iliti jedinstvena bosanska povijest, kultura i mentalitet.

U BiH postoji Senadinova, naša i još jedna, iliti tri paralelne nacionanalne istorije, kulture, mentaliteti, koji se danas se sve više uzjamno udaljavaju. Lavić svojim stavovima o tome svjedoči i tome doprinosi. I, hajde da se ne lažemo, Senadin ne uživa u crkvenim zvonima, kao što ni Milorad ne uživa u kuisanju mujezina sa minareta. Samo što to Milorad otvoreno kaže, a Senadin uživa u crkvenim zvonima, koja se u današnjem Sarajevu i ne čuju od ezana sa stotine novih minareta.

Nakon kratkog ekskurzusa u BiH, Lavić , opet ne može bez Srbije i Beograda.

„Ova faza se provodi koordinirano s politikama Beograda (i Zagreba), ustvari, bez te podrške izvan Bosne ne bi se nešto ovakvo ni događalo. Prosto je nevjerovatno kako građani trpe sve te nacionalističke primitivce koji u institucijama države Bosne i Hercegovine zastupaju interese susjednih država ( …) Dodik obavlja taj posao“ –kaže Senadin.

Da, postoji koordinacija politike Banjaluke sa Beogradom, i to su obje strane otvoreno obznanile i prije Senadinovog „otkrića“. Radi se o prirodnoj vezi između dva dijela jednog naroda koji spontano teže jedinstvu. To nije stvar primitivizma ili emancipacije, nego etničkog i vjerskog identiteta.

Ako Bošnjaci Tursku neskriveno osjećaju i deklarišu kao svoju maticu, iako ih od Turaka dijeli drugačija nacionalnost, različit jezik, jedni su u Evropi – drugi mahom u Maloj Aziji itd., čudno je da nikako ne mogu da shvate svoje komšije Srbe (i Hrvate) koje sa maticama vezuju neuporedivo brojnije i jače realne spone.

Srbi, kao i Hrvati, u zajedničkim organima BiH ne zastupaju interese susjednih država, nego su njihovi interesi naprosto kongruentni interesima sunarodnika u matičnim državama.

Ova dva naroda u BiH, sem malobrojnih pojedinaca, nemaju osjećanje ustavnog (državnog ili građanskog) patriotizma prema BiH. Osjećaju lojalnosti prema Srpskoj i Herceg-Bosni, a povezuje ih otpor bošnjačkom unitarizmu i centralizmu, koji brojčanom dominacijom (jedan čovjek – jedan glas) cijelu BiH hoće da uzme pod svoje.

Najzad zašto ne velikosrpski nego velikosrbijanski projekat, koji se kao lajtmotiv provlači kroz Lavićev intervju?

Zašto mu je, tobože, problem Srbija, a ne Srpska?

Zato što, dva mjeseca uoči izbora sve ankete u RS pokazuju da dio opozicionog bloka u kolaboraciji sa bošnjačkim i zapadnim faktorom nije uspio da ugrozi prednost koalicije vlasti.

Zapadni političari i analitičari, poput uglednog britanskog profesora Džejmsa Kera Lindzija, već pomirljivo govore da „treba sačekati ishod izbora, a onda vidjeti šta dalje sa BiH od koje su, osjeća se, svi digli ruke“.

Ali opozicija gradi optimizam na promjeni imena „Savez za promjene“ u novo – „Savez za pobjedu“. A muslimansko Sarajevo, u nedostatku svježih ideja, panično poseže za već provjereno neefikasnom metodom „međunarodne zajednice“: „Pritisnuti Vučića da zbog KiM popusti u BiH i podrži kolaborantsku opoziciju u RS!“

Dovoljno bi im bilo i da samo zaustavi „belaj iz Laktaša“ koji se približava Sarajevu.

„Budućnost Bosne je sjajna! U težoj moralnoj situaciji su Srbija i srpski narod nego Bosna i Bošnjaci.“

Tako optimistički završava prof. Lavić uprkos svim žalopojkama koje je iznio tokom intervjua. Pošto se sjajna perspektiva valjda ne odnosi na „genocidni“ dio BiH i remetilačku „Herceg-Bosnu, nego samo na pet kantona sa bošnjačkom većinom, neka mu je srećan put u bolju budućnost.

Čemu samo ono „neka crkne i komšiji krava“, kao da će, navodno, teža moralna situacija u Srbiji podići moral Bošnjacima na 25 odsto teritorije BiH.

Ako hoće, neka im bude!

 

3 Komentara

Klikni ovde da postaviš komentar