Komentari

Kecmanović: Kalajevština je kao projekat katoličkog zapada prema Srbima između Une i Drine živa i danas

RIJEČ POVODOM IZUZETNOG DJELA JOVANA DUŠANIĆA „SRBI BiH U XIX VEKU“
  • Dušanić je u knjizi pokazao nevjerovatnu vitalnost i sposobnost srpske privredne, kulturne i političke građanske elite, koja je bila nacionalno svjesna i vjeri odana, te mnogo preduzimljivija, obrazovanija i osnovano samopouzdanija, nego što je to bio slučaj sa druga dva naroda u BiH
  • Ciljevi strategije Benjamina Kalaja, kojem je Dušanić u knjizi posvetio bezmalo 100 strana, bili su prekinuti veze Srba iz BiH i Srbije, zavaditi muslimane sa Srbima, spriječiti upliv Rusa preko Srba na BalkanZanimljivo je da se o savremenoj politici u Bošnjaka govori kao panislamskoj, neoosmanskoj, ali ne i kao neokalajevskoj
  • Bošnjački politikolog dr Šaćir Filandra sa FPN u Sarajevu, uz sve simpatije za borbu Branka Mikulića za državnost BiH, konstatuje da je „drug Branko radio na zavađanju Muslimana sa Srbima“. Dakle, sve po Kalajevom receptu. Nažalost otpor toj neo-kalajevštini nisu pružili srpski političari u BiH, a ni u Srbiji, nego su naprotiv bili ili pokrovitelji ili distancirani posmatrači
  • U jednoj od uvodnih rečenica knjige, Dušanić konstatuje da su Srbi za borbi za slobodu i ujedinjenje imali uspone i padove. Da li se danas nalazimo u jednoj ili drugoj fazi? Ja bih, bar kada je riječ o Srbima u BiH, optimistički rekao da je najgore iz nedavne prošlosti iza nas. Kako bi rekao pjesnik Matija (Bećković) danas sa obje strane Drine žive prekodrinski Srbi

REĆI ću odmah ono što se obično kaže na kraju, kao zaključak.

Jovan Dušanić je izvrsno napisao značajno djelo o Srbima Bosne i Hercegovine u 19. vijeku.I to, dodao bih, veoma aktuelnu knjigu jer se pojavila u vremenu kada Srbi biju još jednu unutrašnju i međunarodnu političku bitku za slobodu i ujedinjenje.

Do sada poznat i priznat kao vrstan ekonomski istraživač i pisac, Dušanić se u poznim godinama, tragajući za svijetlim kulturnim i političkim tragovima svojih bliskih predaka, ovom knjigom afirmisao u još jednoj oblasti naučnog rada.

U obilju užih tema koje je Dušanić obuhvatio i na koje se u ovakvoj prilici teško i lapidarno osvrnuti,  ja ću nešto reći o bosansko-herecegovačkim Srbima samo u posljednjim godinama tog dugog vijeka koji se ne hronološki, ali istorijski proteže i duboko u naredni, pa i u ovaj u kome živimo.

Sa jedne strane, Dušanić je pokazao nevjerovatnu vitalnost i sposobnost srpske privredne, kulturne i političke građanske elite, koja je bila nacionalno svjesna i vjeri odana, te mnogo preduzimljivija, obrazovanija i osnovano samopouzdanija, nego što je to bio slučaj sa druga dva naroda u BiH.

Sa druge strane, pokazao je, kako su austrougarska politika i iza nje moćni Vatikan, strpljivo kreirali, detaljno razvijali i dosljedno provodili jednu antisrpsku, antipravoslavnu i antislovensku politiku u BiH. A što je najvažnije, autor se ne samo nije zaustavio na kalendarskom kraju 19. vijeka, nego nam je ovim djelom osvjetlio kontinuitet te i takve politike tokom 20. i početkom 21. vijeka u liku evropske, zapadne ili politike jedine supersile.

Centralna figura moderne verzije te politike nesumnjivo je bio Benjamin Kalaj, moćni ministar finansija Austrougarske monarhije i namjesnik za najprijeanektiranu, a zatim okupiranu BiH.

Kalaj je najprije napisao jednu od prvih i najboljih Istorija srpskog naroda, i to sa iskustvom diplomate u Srbiji, sa poštovanjem i simpatijama prema srpskom narodu, te sa znanjem našeg jezika, a onda je kao revnosni službenik dvojne monarhije, svo to znanje stavio u funkciju nastojanja Beča da trajno zaposjedne Bosnu i krene dalje preko Srbije.

Pojednostavljeno rečeno, ciljevi Kalajeve strategije bili su prekinuti veze Srba iz BiH i Srbije, zavaditi muslimane sa Srbima, spriječiti upliv Rusa preko Srba na Balkan.

Valjda zbog neposrednog neuspjeha koji je doživio Kalajev poduhvat stvaranja jedinstvene Bosne, kasnija srpska istoriografija i politika su, rekao bih, potcijenile ovaj projekat.

Prije pa ni poslije dragocjene disertacije Tomislava Kraljačića o Kalajevoj politici mi nismo imali djelo odgovarajućeg značaja. A kalajevština je, preživjela kao strateški projekat katoličkog zapada prema Srbima između Une i Drine i kasnije se javila u više repriza u duhu novog vremena.

Prof. dr Jovan Dušanić je uočio tu prazninu i u svojoj knjizi Kalaju posvetio bezmalo stotinjak stranica. I, uz to, vrlo precizno izložio ne samo njegove, nego i slične ali i sasvim oprečne analize i konsultacije, drugih austrougarskih ministara, generala i drugih eksperata o situaciji u BiH. I, svi su ih pisali sa jedinstvenim ciljem da Beč dobije kvalitetne pretpostavke za donošenje političkih odluka.

Ma koliko bili po Srbe pogubni, ti originalni zapisi, dokumenti i literatura, koje Dušanić precizno navodi i sjajno uklapa u vlastite  ocjene i procjene, impresioniraju odličnim poznavanjem lokalnih prilika, mentaliteta i odnosa.

Istovremeno, ne manje impresionira hrabrost, odlučnost, vjera, vještina i mudrost otpora koji je pružala srpska elita toga vremena kao i toplina sa kojom Dušanić o tome pripovjeda.

Zanimljivo je da se kao prva repriza javlja u komunističkom periodu odnosno u terminalnoj fazi Druge Jugoslavije kada katoličke republike Hrvatska otvoreno i Slovenija diskretno separatističkom politikom rade na raspadu države.

Kardelj, koji je, po svjedočenju Dobrice Ćosića u užem krugu i ranije govorio da se „nije borio za Jugoslaviju nego za socijalizam“ i da je „Jugoslavija za Slovence tranzitna kategorija do stvaranje nacionalne države“,  pravi Ustav iz 1974. godine što je praktično legalizovao raspad.

Bakarić je iz prikrajka 1971. pasivno podržavao „Hrvatsko proljeće“ iliti „maspok“ i zahtjev Hrvatske za stolicu u UN, a onda govorio o tome da je jugo unitarizam opasniji od hrvatskog separatizma io potrebi „federiranja federacije“.

Dejan Jović drugo poluvrijeme SFRJ osnovano naziva „Kardeljeva Jugoslavija“.

 U knjizi Između klanja i oranja, Ekmečić upozorava na Titovu posjetu Svetoj stolici i jednočasovni razgovor sa papom u četiri oka. Iako poznat kao glavni koordinator „pacovskih kanala“ za prebacivanje ustaških zločinaca preko Vatikana u Latinsku Ameriku, katoličkom svešteniku Draganoviću iz Sarajeva nije suđeno nego je udobno smješten u nekom od bosanskih samostana. Dodamo li tome da je SS oficir Kurt Valdhajm uz prećutnu podršku SFRJ izabran za genseka UN, a potom i za predsjednika Austrije, postaje više nego očita sprega između Beča i Vatikana ili precinije Vatikana i Beča koja je uticala i na austrougarskog kaplara koji je pred smrt u Kliničkom centru u Ljubljani tražio ispovjednika.

Ekmečić u istoj knjizi takođe piše da je „Kardelj deceniju ranije prilikom posjeta BiH podsticao lokalne funkcionere muslimane na formiranje nacije i da su ga ti jugoslovenski orijentisani veterani partizanskog pokreta mahom razočarali, ali da je imao više uspjeha među intelektualcima“.

Tako se i među muslimanima zametnula ideja o srpskom hegemonizmu, centralizmu, unitarizmu, pa čak i o ekonomskoj eksploataciji.

U Bosni je dvojac Mikulić-Pozderac, uz asistenciju Hasana Grabčanovića i Hrvoja Ištuka, tokom 15 godina vlasti istrajno je radio na stvaranju jedinstvene bosanske istorije, jedinstvene bosanske književnosti i izolaciji srpskih stvaralaca od beogradskog svojatanja i dušebrižništva, danas bi se reklo malignog uticaja.

Bošnjački politikolog dr Šaćir Filandra sa FPN u Sarajevu, uz sve simpatije za Mikulićevu borbu za državnost BiH, konstatuje da je „drug Branko radio na zavađanju Muslimana sa Srbima“. Dakle, sve po Kalajevom receptu.

Nažalost otpor toj neo-kalajevštini nisu pružili srpski političari u BiH, a ni u Srbiji, nego su naprotiv bili ili pokrovitelji ili distancirani posmatrači.

Dok su Marko Nikezić i Latinka Perović upućivali bosanske Srbe da svoje probleme rješavaju u Sarajevu, a ne u Beogradu, Petar Stambolić i Rodoljub Čolaković su se čudili„bošnjakluku“ Rate Dugonjića i Cvijetina Mijatovića.

Srpski intelektualci, poput Vojislava Lubarde, Rajka Noge, Novice Petkovića, Vojislava Šešelja, koji su, upravo tako, rješenje potražili u Sarajevu jedan za drugim su protjerani u Beograd, baš kao i nešto ranije sam Jovan Dušanić iz Banjaluke.

Druga repriza kalajevštine dogodila se uoči i početkom rata u BiH.

Jedna od prvih inicijativa višestranačke gradske uprave Sarajeva na čelu sa Muhamedom Kreševljakovićem iz SDA i Aleksandrom Balvanović iz HDZ, bila je da se muzej Mlade Bosne preimenuje u „Muzej  Franca Ferdinanda“ ili bar neutralno „Muzej sarajevskog atentata“ i da se ispred zgrade uklone Principove stope. Rečeno je učinjeno, a bilo je prologomena za reviziju istorije Velikog rata koju smo kasnije mogli da pratimo povodom 100-godišnjice.

Papa Vojtila i austrijski ministar spoljnih i katolički sjemeništarac Alojz Mok su glavni lobisti za priznanje tada već više katoličkih nego socijalističkih republika Slovenije i Hrvatske i najgrlatiju satanizaciju Srba i apele da se bombarduju i u Srbiji i u Srpskoj.

Ako je nekoga iznenadilo angažovanje SAD koje su, nasuprot već njemačkoj EZ tj. EU, u početku podržavale opstanak Jugoslavije, Smilja Avramov objašnjava paktom VatikanVašington koji je sklopio Regan sa Vojtilom na bazi istovjetnih interesa rušenja Sovjetskog Saveza. Klinton je tu saradnju samo učvrstio „obavezom SAD da će svoju politiku koordinirati sa Vatikanom“.

A Ričard Alen je taj dil nazvao najvećim tajnim sporazumom u svjetskoj istoriji.

Ta, katoličko-protestantska saradnja, nazvana  „Sveta alijansa“ orkestrirala je u BiH udruživanje Hrvata i Muslimana protiv Srba, međunarodno priznanje referenduma, Cimermanov nagovor Izetbegovića da odustane Lisabonskog sporazuma i uđe u rat sa Srbima, insistiranje na jedinstvenoj multi-kulti BiH. I sl.

Treće reprize svjedoci smo danas kada Vatikan, preko sarajevske nadbiskupije vodi bitku protiv obnove Hereceg-Bosne jer ne prihvata da samostani u srednjoj Bosni iliti „Bosni srebrenoj“ ostanu izvan granica trećeg entiteta. Odnosno neće da se odrekne rezultata viševjekovne misije širenja katoličanstva na Istok.

Zagreb nemoćno pokušava da se problem prevaziđe tako što će za hercegovačke Hrvate na čelu sa Čovićem izboriti bošnjačke koncesije u vidu promjene po njih zaista diskriminatornog izbornog zakona. Ali i, takođe, po svaku cijenu očuvati bošnjačko-hrvatsku Federaciju, kako bi u nju, pritiscima, prijetnjama, ucjenama, kupovinom medija u Srpskoj i korumpiranjem srpskih političara, bila usisana Republika Srpska. I opet su problem slovenske i pravoslavne „opasne veze“ za Rusijom, a Srbi su proizvedeni u nepopravljive „male Ruse“.

 Zanimljivo je da se o savremenoj politici u Bošnjaka govori kao panislamskoj, neoosmanskoj, ali ne i kao neokalajevskoj .

U jednoj od uvodnih rečenica knjige, Dušanić konstatuje da su Srbi za borbi za slobodu i ujedinjenje imali uspone i padove.

Da li se danas nalazimo u jednoj ili drugoj fazi?

Ja bih, bar kada je riječ o Srbima u BiH, optimistički rekao da je najgore iz nedavne prošlosti iza nas. Imaju Republiku Srpsku na bezmalo pola teritorije BiH, zovu se Srbi bez atributa bosanski ili hercegovački, govore srpski jezik, pišu ćirilicom, svoju braću u matici ne zovu Srbijancima nego svojim istim imenom, razvijaju veze sa Srbijom.

Istina, nisu slobodni, jer žive pod protektoratom tzv. međunarodne zajednice sa visokim predstavnikom naoružanim diktatorskim, bonskim ovlašćenjima, iako im je, kako onomad reče Lavrov u Sarajevu, odavno istekao potpisani rok trajanja.

Istina je, takođe, da nisu ni ujedinjeni sa maticom, ali njeguju i razvijaju dejtonske specijalne i recipročne veze, i njihovi lideri govore o snovima i perspektivi ujedinjenja do kraja vijeka.

Kako bi rekao pjesnik Matija (Bećković) danas sa obje strane Drine žive prekodrinski Srbi.

U privatnom razgovoru u julu 92, nakon zajedničke analize  situacije u ratnoj BiHkada je čitav svijet bio udružen u satanizaciji Srba upitao sam Ekmečića šta misli da je moguće učiniti. Rekao mi je: „Galamiti o nepravdi koju nam čine i izdržati dok se međunarodna situacija ne promijeni!“.

Nije znao da procijeni kada će se to dogoditi ali, evo, bio je u pravu, promijenila se, ili se bar mijenja.

Djelo Jovana Dušanića inspiriše i ohrabruje da se mudra, istrajna i samosvjesna politika predaka i u ovom vremenu nastavi predvođena političkom, privrednom, crkvenom, kulturnom i intelektualnom elitom.

U posveti koju mi je napisao poklanjajući mi svoju knjigu, Jovo me podsjetio na naše porodične pretke sveštenike koji su zajedno prošli i veleizdajnički proces i logore u Aradu i Capragu i zajedno se žrtvovali za nacionalnu slobodu i ujedinjenje i onda kada se nisu politički slagali.

Na kraju čestitam Jovanu Dušaniću i izdavaču Katena mundi!

(na promociji knjige Jovana Dušanića, u kripti Hrama Svetog Save, govorili su Nenad Kecmanović i Milo Lompar)

 

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar