Komentari

Kecmanović: Ucjena `ulazak u NATO ili kraj Dejtonske BiH` svodi se na dva načina likvidacije Srpske

DVA AMERIKANCA – ŠON MEGVAJER I RAJAN ŠERBA – TVRDE DA SAD „MORAJU DA UDARE NA DEJTON“
  • „Udar na Dejtonski sporazum“  koji traže Šon i Rajan nije ono za što su glasali američki birači, a ono što govori Srbin na čelu Predsjedništva BiH – Milorad Dodik –  jeste ono za što ga je izabrao narod u RS
  • Dodik jeste srpski nacionalista jer voli svoj narod, jeste i antinatovac jer je NATO bombardovao srpski narod, jeste i rusofil jer i Rusi vole Srbe. Ali, nije li Donald Tramp, baš kao i on, pobijedio na izborima sa programom Amerika prije svega, zbližavanje sa Rusijom, povlačenje iz NATO-a, nemiješanje u poslove suverenih zemalja?
  • U nedostatku jačih argumenata, dva zagovornika udara na dejtonsku BiH jer neće u NATO, pozivaju se na to šta su rekli  potpredsjednik SAD Pens, zamjenik državnog sekretara Saliven, ambasador u  Sarajevu Nelzon. Najkraći i najprimjereniji odgovor glasio bi: pa šta onda ako su rekli? Ili šta se to nas tiče što su rekli? Ili ko ih je šta pitao?
  • Ako se Amerikanci Šon i Rajan prave ludi pa pozivaju na udar na Dejtonski sporazum, to ne znači da su Srbi zaista ludi da ne shvataju da je to udar na Republiku Srpsku i njeno davljenje u unitarnoj BiH. Uvod je bilo još od rata nezapamćeno pljuvanje Srpske iz Sarajeva povodom proslave Dana Republike u Banjaluci i provala bijesa na hrvatsku delegaciju koja je došla na čestitanje. Hrvatski amabasador u Sarajevu je zbog tog komšijskog gesta čak smijenjen

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

„SJEDINJENE Države moraju da udare na Dejtonski sporazum!“ naslov je članka iz pera dva anonimna autora onomad objavljenog u uticajnom američkom časopisu.

Citirani naslov odgovara poenti teksta, pa dalje čitanje i nije neophodno da bi se čitalac zabezeknuo?

Dejtonski sporazum je „made in USA“! Je li to onda znači da njegovi kreatori posjeduju licencu za upotrebu?

Ustav BiH je Aneks 4 tog istog sporazuma. Da li je to onda atak na ustavni poredak BiH?

Poratna BiH se kolokvijalno naziva „Dejtonska BiH“! Ne znači li onda taj „udar“ preporuku da SAD napadnu na BiH?

Autori članka Šon Megvajer i Rajan Šerba nisu Bžežinski i Kisindžer da bismo ih uzeli preozbiljno, ali činjenica da su dobili prostor u uticajnom „Nacionalnom interesu“ ukazuje da stvar nije ni neozbiljna. Uostalom, nalazimo se u novom hladnom ratu, a Narodna Skupština RS jednoglasno je donijela rezoluciju o vojnoj neutralnosti i odbila manevre NATO-a na Manjači.

Srbin u Predsjedništvu BiH, koji je pride i predsjedavajući, izjavio još ranije da će slijediti vojnu neutralnost Srbije i da će, ako ustreba, zakazati referendum, a sada da „neće podržati ništa što je u vezi sa NATO-om“. I požurio je na sastanak sa Putinom u Beogradu.

Zato u članku tandema Megvajer-Šerba njemu lično posvećuju najveću negativnu pažnju: „Nakon nedavnih oktobarskih izbora, u bosansko Predsjedništvo je ušao tvrdolinijaški, vatreno antizapadni i antinatovski srpski nacionalista, i to bi mogli da iskoriste Rusi“.

On jeste srpski nacionalista jer voli svoj narod, jeste i antinatovac jer je NATO bombardovao srpski narod, jeste i rusofil jer i Rusi vole Srbe. Ali, nije li Donald Tramp, baš kao i on, pobijedio na izborima sa programom Amerika prije svega, zbližavanje sa Rusijom, povlačenje iz NATO-a, nemiješanje u poslove suverenih zemalja?

Dakle, ovo što pišu Šon i Rajan nije ono za što su glasali američki birači, a ono što govori Srbin na čelu Predsjedništva BiH jeste ono za što ga je izabrao narod u RS.

Da ne bi upali u vlastitu zamku, Šon i Rajan se služe izmišljotinama. Npr.: „Dejton ometa zajedničke ambicije BiH i SAD o NATO integracijama …“ Međutim, ne mogu da postoje bilo kakve ambicije BiH ukoliko u njima ne participiraju većine sva tri konstitutivna naroda, a Srbi, kojih 90 odsto živi u RS, po svim anketama su izrazito antinato raspoloženi.

Zatim:  „To se kosi sa pogledima većine Bosanaca i njihovim željama za dalje evroatlantske integracije …“ Međutim, u BiH ne postoje Bosanci kao politička iliti državna nacija (da postoje zvali bi se bosansko-hercegovci), nego samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali koji žive u FBiH ili u RS koja nema želju da uđe u NATO.

Pa onda opet: „Dok Sjedinjene Države i NATO pokušavaju da poguraju Bosnu napred u smeru ambicija njenog naroda…“  Međutim, u BiH ne postoji jedan nego tri naroda, koji u odnosu na NATO imaju različite stavove.

Da su Šon i Rajan ipak i sami svjesni da „Bosanci“ baš i ne hrle u NATO, svjedoče njihove riječi: „Možda je `Dejton` okončao bosanski građanski rat 1995, ali je postao sinonim za stagnaciju, frustracije, očaj, loše upravljanje i slabe institucije. Ovo ne samo da se kosi sa pogledima većine Bosanaca i njihovim željama za dalje evroatlantske integracije nego dovodi do opšte stagnacije Bosne i pravnog cementiranja etničkih podela (i tenzija) između Bošnjaka (bosanskih muslimana), Hrvata i Srba, koje su ostavile Bosnu podeljenom i zrelom za geopolitičke ciljeve Rusije“.

Etničke podjele i tenzije Dejton nije samo ostavio nego i zatekao u BiH, i tu postoje od vremena prije nastanka SAD. I samo neoimperijalnoj umišljenosti o „američkoj izuzetnosti“ može pasti na pamet da nametnutim institucionalnim aranžamnima može promijeniti svijest i tri političke kulture u BiH pretopiti u jednu.

Ne radi se o Dejtonskom sporazumu, nego o intervencionizmu visokih predstavnika, o bonskim ovlašćenjima, o otetim nadležnostima, naturenim zakonima koji su izvorni sporazum potpuno izobličili. A šta su postigli?

Ako su to, kako kažu, očaj, stagnacija, frustracije, onda je to djelo protektorata, odnosno sedam visokih predstavnika.

Najzad, pominju se i geopolitički ciljevi Rusije, koji, za razliku od američkih, nisu jednako legitimni, nego, štaviše, maligni. Megvajer i Šerba su u svojoj ideološkoj ostrašćenosti jedino „omanuli“ što su „agresiju na BiH“ nazvali pravim imenom – građanski rat.

U nedostatku jačih argumenata, dva zagovornika udara na dejtonsku BiH jer neće u NATO, pozivaju se na to šta su rekli  potpredsjednik SAD Pens, zamjenik državnog sekretara Saliven, ambasador u  Sarajevu Nelzon. Najkraći i najprimjereniji odgovor glasio bi: pa šta onda ako su rekli? Ili šta se to nas tiče što su rekli? Ili ko ih je šta pitao?

BiH jeste protektorat, ali ne SAD ili NATO-a, nego UN. No, da parafraziramo Viktoriju Nuland, „ko j… UN!“.

Utoliko iznenađuje što i vrlo ozbiljni i kritički nastrojeni američki analitičari godinama ponavljaju da SAD nemaju interes za zapadni Balkan, koji su prepustili Evropljanima jer je u kandidatskom predsoblju EU. Naravno, BiH nije baš u fokusu, kao Rusija i Kina, ali kako ta „nezainteresovanost“ i „prepuštanje“ izgledaju, vidjeli smo još 90-ih u BiH.

Brisel je tri i po godine (Karington, Kutiljero, Vens, Oven, Stoltenberg i dr.) pokretao mirovne inicijative, a Vašington ih je iza leđa preko Alije Izetbegovića, sabotirao da bi dokazao da je EU, bez angažovanja NATO-a kojim komanduje američki generalitet, nesposobna da bilo šta riješi na Starom kontinentu.

NATO je i nakon nestanka „crvene opasnosti“ i potrebe za američkim kišobranom obezbijedio opstanak u Evropi, produžio vojnu dominaciju SAD nad EU, te se transformisao od odbrambenog u ofanzivni vojni saveza, upravo bombardovanjem Srpske i Srbije.

Od tada se više ne govori zasebno o evropskim i o atlantskim integracijama, nego o jedinstvenim evroatlantskim, pri čemu je jasno šta je preče, brže i jeftinije.

Sada se ista priča ponavlja. SAD su EU zabavile o jadu migrantskom krizom, koju su proizvele u arapskim zemljama. Natjerale su je da prevremeno uključi Bugarsku i Rumuniju. Dovele je u situaciju da proširenje na zapadni Balkan uslovljava i odlaže u nedogled jer nema rješenje za vlastitu konsolidaciju. No, pošto već ne ide sa evrointegracijama, tu su atlantske.

U Crnoj Gori i Makedoniji, za ulazak u NATO nije bila većina matičnih naroda, ali su se američkim favoritima, Đukanoviću i Zaevu, našle uslužne albanska i bošnjačka manjina, koje će tek da ispostavljaju račune, uz arbitražu američke vojne uprave.

„Tehnička sitnica“ da je makedonski referendum, prema Ustavu, propao zbog nedovoljne izlaznosti zanemarena je, jednako kao što je ’92. u BiH zanemareno da se na referendumu za secesiju nije izjasnila ustavom propisana dvotrećinska većina od 66 odsto.

Zato ne treba imati iluzija da će se SAD obazirati na lokalne ustavne i međunarodnopravne „finese“ tokom daljeg utjerivanja zapadnog Balkana u NATO.

U produžetku hladnog rata  odnosi su uprošćeni: Rusi su neprijatelji, mali Rusi su njihova peta kolona na zapadnom Balkanu. Zato su srpsko-pravoslavni sveštenici maltretirani u BJRM, Srbi šikanirani u Crnoj Gori, na KiM im taksama blokiraju dotur hrane i lijekova, stigmatizovani su u BiH.

To što neće kako u NATO, tako ni u Evroazijski odbrambeni savez, i hoće vojnu neutralnost – nije dovoljno.

Ako se Amerikanci Šon i Rajan prave ludi pa pozivaju na udar na Dejtonski sporazum, to ne znači da su Srbi zaista ludi da ne shvataju da je to udar na Republiku Srpsku i njeno davljenje u unitarnoj BiH. Uvod je bilo još od rata nezapamćeno pljuvanje Srpske iz Sarajeva povodom proslave Dana Republike u Banjaluci i provala bijesa na hrvatsku delegaciju koja je došla na čestitanje. Hrvatski amabasador u Sarajevu je zbog tog komšijskog gesta čak smijenjen.

A kao svjež dokaz da članak u „Nacionalnom interesu“ o udaru na Dejtonsku BiH nije iz glave anonimnih Amerikanaca Mekgvajera i Šerbe, juče se oglasio amanet efendija Tajip sa istom tezom da treba udariti po Dejtonu.

Putin kaže da SAD još žive u prošlosti jedine supersile. Merkelova ubrzano dovršava Sjeverni tok, pa EU više ne može da blokira krak Turskog toka kroz Bugarsku i Srbiju, sa priključkom za Srpsku. No, ne bude li je, Srbi će se u jedinstvenoj BiH grijati na američke butan boce iz centralnog skladišta u Sarajevu.

Ucjena – ulazak u NATO ili ukidanje Dejtonske BiH – lažna je alternativa jer su to dva načina da se likvidira RS.

Dođe mu na isto.

 

1 komentar

Klikni ovde da postaviš komentar