Komentari

Neće birači u RS ostaviti Putina bez Dodikovog rođendanskog poklona

„SRBIMA VIŠE GODI `MALIGNI UTICAJ RUSIJE` NEGO `BLAGOTVORNI` UTICAJ ZAPADA“
  • Austrougarski ministar i namjesnik za anektiranu, pa okupiranu BiH, Benjamin Kalaj, postavio je više povezanih strateških ciljeva: odvojiti u to vrijeme većinske Srbe u BiH od matice; udaljiti tada mahom prosrpske muslimane od Srba i privući ih katolicima; nametnuti integralno bošnjaštvo i unitarnu BiH; spriječiti ruski uticaj preko Srba na Balkan. Kalajev poduhvat jeste doživio neuspjeh, ali je kalajevština preživjela kao trajniji strateški projekat katoličkog zapada prema Srbima između Une i Drine i kasnije je recikliran
  • Neokalajevske motive prepoznajemo i u najnovijim istupima bošnjačkih ideologa (pravoslavci u BiH su srbizirani Bošnjaci, bogumilsko porijeklo, bosanski jezik i sl.), a ne posustaje ni zapadna podrška
  • Republika Srpska, na čelu sa Miloradom Dodikom, odlučno se opire toj antisrpskoj, antipravoslavnoj, antislovenskoj i antiruskoj politici. Zato Putin reče da će mu Dodikova izborna pobjeda biti najljepši rođendanski poklon“

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

ODAVNO su u bošnjačkoj politici prepoznati panislamski elementi na osnovu Izetbegovićeve Islamske deklaracije, koja je usvojena kao programski dokument vladajuće SDA.

U posljednjoj deceniji ona je dijelom postala i neoosmanska na osnovu istorijskih veza bosanskih muslimana sa osmanskom imperijom i oduševljene bošnjačke recepcije Erdoganovog paternalizma nad Bošnjacima i Bosnom. Ali, otkuda naklonost katoličko-protestantskog Zapada prema takvoj politici? Pogotovo otkud danas uprkos islamskom terorizmu i migrantskom cunamiju, koji su proizveli simptome islamofobije u mnogim zemljama EU?

Objašnjenje je neokalajevština,koja u BiH miroljubivo koegzistira i kooperira sa panislamizmom i neoosmanizmom.

Pojam kalajevština, pa i neokalajevština, izveden je iz prezimena austrougarskog ministra i namjesnika za anektiranu, pa okupiranu BiH. Benjamin Kalaj je bio ambasador u Beogradu, znalac našeg jezika i autor jedne od najboljih istorija srpskog naroda, napisane sa poštovanjem i simpatijama prema srpskom narodu. A onda je na novom poslu u Sarajevu, kao revnosni službenik imperije, sve znanje i umijeće stavio u funkciju planova Beča da trajno zaposjedne Bosnu, krene dalje na Srbiju i presiječe uticaj Rusije.

Benjamin Kalaj

Kalaj je postavio više povezanih strateških ciljeva: odvojiti u to vrijeme većinske Srbe u BiH od matice; udaljiti tada mahom prosrpske muslimane od Srba i privući ih katolicima; nametnuti integralno bošnjaštvo i unitarnu BiH; spriječiti ruski uticaj preko Srba na Balkan.

Kalajev poduhvat jeste doživio neuspjeh, ali je kalajevština preživjela kao trajniji strateški projekat katoličkog zapada prema Srbima između Une i Drine i kasnije je recikliran.

Zanimljivo je da se kao prva repriza javlja u komunističkom periodu, odnosno u terminalnoj fazi Druge Jugoslavije kada katoličke republike Hrvatska (otvoreno) i Slovenija (diskretnom separatističkom politikom) rade na raspadu države.

Kardelj, koji je u užem krugu i ranije govorioda je „Jugoslavija za Slovence prelazno rješenje do nacionalne države“, pravi Ustav iz 1974, čime je legalizovan raspad zemlje.

Bakarić je 1971. iz prikrajka pasivno podržavao „Hrvatsko proljeće“ iliti „maspok“ i zahtjev Hrvatske za stolicu u UN, a onda nastavio meku priču da je „(srpski unitarizam opasniji od (hrvatskog) separatizma i o potrebi „federiranja federacije“. Zato Dejan Jović drugo poluvrijeme SFRJ osnovano naziva „Kardeljeva Jugoslavija“.

U Bosni je dvojac Mikulić–Pozderac, uz asistenciju Hasana Grabčanovića i Hrvoja Ištuka, tokom 17 godina vlasti istrajno radio na stvaranju nadnacionalne bosanske istorije, bosanske književnosti i izolaciji srpskih stvaralaca od „beogradskog svojatanja“.

Bošnjački politikolog Šaćir Filandra, uz sve simpatije za Mikulićevu borbu za BiH sa državnim atributima, konstatuje da je drug Branko „diskretno radio na zavađanju Muslimana sa Srbima“. Dakle sve kao po Kalajevom receptu.

Otpor toj neokalajevštini nisu pružili srpski političari u BiH, a ni u Srbiji, nego su, naprotiv, bili ili pokrovitelji ili distancirani posmatrači.

Dok su Marko i Latinka upućivali bosanske Srbe da svoje probleme rješavaju u Sarajevu, a ne u Beogradu, Stambolić i Čolaković su se čudili „bošnjakluku“ svojih saboraca i sunarodnika u Bosni.

Srpski intelektualci, poput Lubarde, Noge, Šešelja, Novice Petkovića, koji su rješenje potražili u Sarajevu, jedan za drugim su protjerani u Beograd, baš kao i Jovan Dušanić i Miodrag Zec iz Banjaluke.

Druga repriza kalajevštine dogodila se uoči i početkom rata u BiH.

Jedna od prvih inicijativa višestranačke gradske uprave Sarajeva na čelu sa Muhamedom Kreševljakovićem iz SDA i Dubravkom Balvanović iz HDZ, bila je da se Muzej Mlade Bosne preimenuje u Muzej Franje Ferdinanda i da se ispred Muzeja uklone Principove stope. Rečeno–učinjeno, a bilo je prologomena za reviziju istorije Velikog rata kojoj smo svjedočili povodom 100-godišnjice.

Papa Vojtila i austrijski ministar spoljnih poslova i katolički sjemeništarac Alojz Mok bili su glavni lobisti za priznanje katoličkih republika – Slovenije i Hrvatske – i najgrlatiji u satanizaciji Srba i apelima da se bombarduju.

Zbunjujuće angažovanje SAD, koje su, nasuprot već njemačkoj EZ/ EU, u početku podržavale opstanak Jugoslavije, Smilja Avramov objašnjava dilom Vatikan-Vašington koji je sklopio Regan sa Vojtilom. Klinton je tu saradnju učvrstio „obavezom SAD da svoju politiku koordiniraju sa Vatikanom“.

Ta, katoličko-protestantska „sveta alijansa“ orkestrirala je u BiH udruživanjem Hrvata i Muslimana protiv Srba, međunarodnim priznanjem referenduma, Cimermanovim nagovorom Izetbegovića da odustane Lisabonskog sporazuma, insistiranjem na jedinstvenoj multi-kulti BiH, uz dominaciju šahovnice i polumjeseca.

Neokalajevske motive prepoznajemo i u najnovijim istupima bošnjačkih ideologa (pravoslavci u BiH su srbizirani Bošnjaci, bogumilsko porijeklo, bosanski jezik i sl.), a ne posustaje ni zapadna podrška.

RS, na čelu sa Miloradom Dodikom, odlučno se opire toj u suštini antisrpskoj, antipravoslavnoj, antislovenskoj i antiruskoj politici. A Srbima nekako više godi „maligni uticaj Rusije“ nego „blagotvorni uticaj Zapada“. Zato Putin reče da će mu Dodikova izborna pobjeda biti najljepši rođendanski poklon“.

Birači u Srpskoj neće mu uskratiti to zadovoljstvo.

 

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar