Komentari

Ćeranić: Obavještajni sektor `nemoguće države`decenijama nije pod realnom kontrolom

NA ZLOUPOTREBE U OBA (OSA) DODIK UKAZUJE BEZMALO OD NJENOG OSNIVANJA
  • Umjesto formiranja dviju kancelarija (za Republiku Srpsku i za Federaciju BiH) i detašmana u Brčko Distriktu BiH, rukovodstvo OBA je shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji (koji je u suprotnosti sa Zakonom) formiralo četiri terenske kancelarije, koje ne prepoznaju međuentitetske linije
  • Prvi „opipljivi“ rezultat  obavještajnog djelovanja OBA bio je stavljanje Milorada Dodika na tzv. „crnu listu“ SAD na osnovu iskonstruisanih optužbi da narušava Dejtonski mirovni sporazum
  • Kako se lista političkih oponenata Bakira Izetbegovića širi, tako OBA ubrzava svoj rad – tajno prati, snima razgovore, preko probranih novinara i medija plasira svoje informacije i dezinformacije, ali i informiše relevantne međunarodne faktore
  • Rad parlamentarne komisije za kontrolu OBA do sada se svodio na kafu s direktorom i putovanja u organizaciji Ženevskog centra za upravljanje bezbjednosnim sektorom (DCAF). Direktor OBA je često izlazio u susret molbama pojedinih članova Komisije za zapošljavanje bliskih rođaka. Znao je šta radi. Jer, kada vam OBA zaposli bliskog srodnika, svaka priča o kontroli se završava   

Piše: Predrag ĆERANIĆ

NEDAVNA kritika koju je na račun Obavještajnobezbjednosne agencije BiH (OBA BiH) javno uputio srpski član Predsjedništva, Milorad Dodik, svjedoči da se stanje u pogledu društvene kontrole obavještajnog sektora u „nemogućoj državi“ decenijama ne mijenja.

Ovog puta, Dodik je ukazao na sponu direktora OBA, Osmana Mehmedagića, sa predsjednikom Suda BiH, Rankom Debevcem, u pogledu primjene teških operativnih mjera kao što je presretanje komunikacija.

Na zloupotrebe u radu OBA Dodik ukazuje maltene od njenog osnivanja 2004. godine i to s pravom.

OBA, ili OSA u varijanti naziva koji ima u Federaciji BiH, nastala je fuzijom entitetskih obavještajno-bezbjednosnih službi u vrijeme vlade koju su činili SDS i PDP na čudan način.

Umjesto na ravnopravnim osnovama i shodno članu 3 Zakona o OBA, koji kaže da će unutrašnja struktura ove službe (ili agencije) pratiti ustavno ustrojstvo BiH, stvari su se odvijale drugačije.

Umjesto formiranja dviju kancelarija (za Republiku Srpsku i za Federaciju BiH) i detašmana u Brčko Distriktu BiH, rukovodstvo OBA je shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji (koji je u suprotnosti sa Zakonom) formiralo četiri terenske kancelarije, koje ne prepoznaju međuentitetske linije.

Kancelarije sa sjedištima u Sarajevu, Banjoj Luci, Brčko Distriktu i Mostaru premrežile su BiH, pa tako banjalučka pokriva zapadni dio Srpske i Bihać, kancelarija u Mostaru istočnu i zapadnu Hercegovinu, sarajevska – sve do Drine.

Niko iz Srpske još nije uputio apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog neusklađenosti Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji OBA sa zakonom koji reguliše djelatnost i strukturu ove agencije.

Umjesto srastanja u agenciju koja bi zadržala strukturu shodno ustavnom poretku BiH, dogodilo se da je Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) jednostavno „progutala“ Obavještajno-bezbjednosnu službu Republike Srpske (OBS).

Kadrovi koje je na čelo OBS postavio Mirko Šarović, tada predsjednik Srpske, bili su više nego kooperativni u gašenju srpske obavještajne komponente.

Neravnopravnost i potpuna marginalizacija srpskih kadrova nagnala je nekolicinu funkcionera da se obrate zamjeniku direktora, Risti Zariću, ali su dobili odgovor da njegov ofis nije „kancelarija za srpska pitanja“.

Podređenost srpskih kadrova za rezultat je imala da su glavna meta rada OBA bile institucije Srpske, a najvažnija meta bio je onaj koji se za interes Srpske najviše zalagao – Milorad Dodik.

Nakon trinaest godina Almira Džuvu je na mjestu direktora zamijenio pomenuti Osman Mehmedahić zv. Osmica, a Zarića je naslijedio kadar Mladena Ivanića Trifko Buha.

Džuvo se preselio u Brisel, gdje je obavljao dužnost oficira BiH za vezu sa NATO, a Zarić se premjestio u kancelariju Buhinog savjetnika, sve do penzionisanja.

Metodologija i mete rada ostale su nepromijenjene.

Prvi „opipljivi“ rezultat obavještajnog djelovanja OBA bio je stavljanje Milorada Dodika na tzv. „crnu listu“ SAD zbog iskonstruisanih optužbi da narušava Dejtonski mirovni sporazum. Naime, obavještajno-bezbjednosnim službama u zemljama poput SAD, Velike Britanije, Njemačke i Francuske, daje se daleko veći značaj negoli je to slučaj u balkanskim državama gdje i dalje vladaju „Balkanska pravila“ (aluzija na kultni film Darka Bajića).

Tako, ako u kontinuitetu obavještajna služba domaćina ukazuje na „bezbjednosne probleme“, u zapadnima ambasadama će malo ko njene kriterijume dovesti u pitanje. Na taj način i optužbe zasnovane na konstrukcijama i informacijama izmišljenih izvora „piju vode“.

Međutim, nije Dodik jedini političar kojim se OBA predano bavi.

O tome ovih dana otvoreno govori Aljoša Čampara, ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH. Čampara ukazuje da su on i njegova porodica predmet napada botova koje OBA plaća i tračeva koje prema vrhu njegove partije (SDA) plasira direktor Osmica.

Slične kritike OBA ranije smo mogli čuti od Fahrudina Radončića, koji je takođe bio žrtva mešetara iz obavještajne kuhinje.

Kako se lista političkih oponenata Bakira Izetbegovića širi, tako OBA ubrzava svoj rad – tajno prati, snima razgovore, preko probranih novinara i medija plasira svoje informacije i dezinformacije, ali i informiše relevantne međunarodne faktore.

Obavještajno-bezbjednosne službe su potrebne državi, one rade korisne poslove, ali je isto tako važna i društvena kontrola, neophodna imajući u vidu, rekli bismo „urođenu“ tendenciju da se službe ovog tipa osamostale i same definišu svoje ciljeve i mete.

Dešava se da potpadnu pod uticaj moćnih pojedinaca i interesnih grupa. Tako se obavještajne službe iz ustavom predviđene uloge čuvara države pretvore u aparat koji ugrožava razvoj demokratije, i u nizu slučajeva, narušava osnovna ljudska prava. Zato je važna njihova društvena kontrola.

U svim navedenim zemljama zapadne demokratije jaka je kontrola nad tim službama a u tom smislu opšteprihvaćena su tri modela – kontrola od izvršne vlasti, od zakonodavne vlasti i od civilnog društva. Naravno, obavlja se i sudska provjera rada službi, a veoma važna je i uloga medija koji bi trebalo da kao čuvari demokratije ukažu na zloupotrebe u njihovom radu, i insistiraju na sankcionisanju odgovornih.

Susjedna Republika Hrvatska može nam poslužiti kao primjer kada je nakon saslušavanja novinarke Helene Puljiz i njenog alarmiranja javnosti, direktor POA (Protuobavještajna agencija) Podbovšek morao podnijeti ostavku.

U Srbiji je izrečeno nekoliko pravosnažnih sudskih presuda bivšim rukovodnim radnicima Državne bezbjednosti, pa se pojedini nalaze na izdržavanju višegodišnjih zatvorskih kazni.

Suvišno je navoditi primjere iz zapadnoevropskih zemalja, gdje je na zloupotrebe u radu obavještajno-bezbjednosnih agencija javnost prilično osjetljiva.

U Bosni i Hercegovini u medijima svako malo osvane snimak ili transkript telefonskih razgovora, tajno napravljena fotografija društveno angažovanih i javnih ličnosti, i nikom ništa. Čak se i Glavni tužilac Tužilaštva BiH zna naći među metama OBA.

Poznata je rečenica jednog poslanika u Narodnoj skupštini Srpske da „nije važno ko je i kako to snimio, jedino je važno da li je to istina“. A radilo se o predsjedniku Srpske.

Sve u svemu, u BiH ne postoji adekvatna društvena kontrola obavještajnog sektora. Ona postoji u formalnom smislu.

Naime, Zakon o OBA je definisao da pri Savjetu ministara (SM) postoji Obavještajno-bezbjednosno savjetodavna služba (OBSS) kao stručni sektretarijat u nadzoru nad OBA. Tu je i Izvršni obavještajni odbor Savjeta ministara (čine ga predsjedavajući i dva zamjenika predsjedavajućeg SM). Ta dva tijela predstavljaju kontrolu od izvršne vlasti.

Pri Parlamentu BiH postoji neshvatljivo brojna Zajednička komisija za nadzor nad radom OBA BiH, sastavljena od 12 parlamentaraca.

Komisije tog tipa u zemljama zapadne demokratije broje od tri do pet članova, što je razumljivo zbog osjetljive problematike kojom se bave.

Rad ove komisije do sada se svodio na kafu s direktorom i putovanja u organizaciji Ženevskog centra za upravljanje bezbjednosnim sektorom (DCAF). Direktor OBA je često izlazio u susret molbama pojedinih članova Komisije za zapošljavanje bliskih rođaka. Znao je šta radi. Jer, kada vam OBA zaposli bliskog srodnika, svaka priča o kontroli se završava.

Kada bi se uspostavila adekvatna društvena kontrola nad OBA, uopšte ne bi bilo važno da li je njen direktor kadar SDA ili neke druge parlamentarne stranke.

Rad Agencije bi se odvijao shodno Platformi obavještajne politike koju donose organi BiH i poštujući slovo zakona.

Ne bi se OBA bavila institucijama Srpske i njenim zvaničnicima već bi ih štitila, shodno Ustavom i zakonom propisanoj ulozi. U protivnom, ko od javnih ili politički angažovanih ličnosti može biti siguran da se neće naći u objektivu OBA, ako to neformalni centar moći od direktora zatraži?

Ko može biti siguran da detalji iz njegove privatnosti neće osvanuti na stranicama portala i sajtova koje plaća OBA, a u cilju diskreditacije?

Povod može biti banalan.

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar