Komentari

Kecmanović: Čović će i 9. januara 2020. biti u Banjaluci jer je Srpska potrebnija „Herceg-Bosni“ nego ona njoj

`DEJTON` JE NEPROMJENLJIV OSIM AKO NATO POKUŠA DA BiH OKUPACIJOM RS UČINI SVOJOM ČLANICOM
  • Komšićev treći mandat prelio je čašu i Čović je jedini oslonac našao u Dodiku na liniji zajedničke borbe protiv sa Zapada podržanog bošnjačkog unitarizma, uz rizik da bude proglašen za „malog Rusa“. Zato prisustvo Herceg-Bosanaca 9. januara u Banjaluci, nije nikakav incident nego logika dugo kamufliranih odnosa u BiH po kojoj Hrvati, kao i Srbi, žele što više autonomije u odnosu na Sarajevo
  • Bošnjaci i Hrvati zajedno – svakako, a sa Srbima i jedni i drugi – nikako. To je politika koju su Amerikanci sporazumom sa Vatikanom naslijedili od dva katolika – Benjamina Kalaja i  Branka Mikulića koji su, istina jalovo, radili na udaljavanju Srba od Srbije i asimilaciji u virtuleno bosanstvo. Stvari se ipak mijenjaju

Piše: Nenad KECMANOVIĆ

ZBOG čega je izbila tolika gužva oko boravka „Hercegbosanaca“ i Hrvata iz matice na proslavi Dana RS u Banjaluci?

Burna reakcija bošnjačkih medija mogla se i očekivati: em mrski 9. januar kada je formirana Srpska, em još i Hrvati na čestitanju. Srbi su već oguglali i pomalo seire komšijsku sekiraciju, a Hrvati u matici obično ignorišu primjedbe muslimanskog Sarajeva. No, pošto se  premijer Plenković promptno distancirao od HDZ-a za BiH i smijenio ambasadora Hrvatske u Sarajevu, onda mora da su pružanjem ruke srpskim slavljenicima jako naljutili „međunarodnu zajednicu“.

NATO? EU? Vašington? Berlin? Ili sve?

A zašto, kada upravo ovi već 25 godina pozivaju na pomirenje i saradnju tri konstitutivna naroda u BiH?

Sigurno da bi bilo poželjnije da se sva tri uhvate u kolo i jednoglasno zapjevaju ali za početak je dobro i bar dva. Pogotovo što su Bošnjaci i Hrvati stalno bili u zajedničkom frontu protiv Srba – još od prvih slobodnih izbora sa svezanim barjacima šahovnice i polumjeseca, potom dilom SDA-HDZ za referendum o secesiji BiH, te najzad i priključenjem HVO-a Armiji BiH.

Ova dvonacionalna sprega nikome nije smetala. Naprotiv!

Sjetimo se jeseni 93. kada je došlo do otvaranja oružanog sukoba među muslimansko-hrvatskim saveznicima koji je pokazao da rat u BiH nije agresija Srbije, Crne Gore i JNA, nego tipičan građanski rat.

Dok su evropske pokušaje, počev od Kutiljerovog, da se uspostavi trojni sporazum, Amerikanci sistematski minirali preko Alije, dotle su narušeni dvojnim Vašintonskim sporazumom, uz pomoć Berlina i Zagreba, ekspresno obnovili.

Elem, Bošnjaci i Hrvati zajedno – svakako, a sa Srbima i jedni i drugi – nikako. To je politika koju su Amerikanci sporazumom sa Vatikanom naslijedili od dva katolika – Benjamina Kalaja i  Branka Mikulića koji su, istina jalovo, radili na udaljavanju Srba od Srbije i asimilaciji u virtuleno bosanstvo.

Mnoge će iznenaditi ali, prema posthumno objavljenom dnevniku, drug Branko je ratne dane u Sarajevu uglavnom provodio sa kardinalom Puljićem.

Međutim, Vašingtonskim sporazumom Tuđman je obmanuo hercegovačke Hrvate. Kako svjedoči supotpisnik Mate Granić, obećanje da će odricanjem od Herceg-Bosne i ulaskom u zajednički entitet sa Bošnjacima, dobiti konfederaciju Federacije BiH sa Hrvatskom, u Zagrebu nikad i nije uzimano ozbiljno.

Indikativno je i da su dva izbjeglička naselja nadomak Čapljine dobila nazive Šuškovo i Bobanovo, po Gojku Šušku i Mati Bobanu, koji su bili herceg-bosanske gore list, dok toponim Tuđmanovo ne postoji.

Srednjobosanski i posavski Hrvati su iseljeni da bi popunili meki trbuh „lijepe naše“ očišćen od Srba u Oluji. Preseljavanje, koje su naočigled komšija organizovali lokalni katolički sveštenici, značajno je smanjilo brojno stanje Hrvata u BiH i zato prosvjedi biskupa Komarice i kardinala Puljića što se Hrvati nisu vratili na ognjišta djeluju cinično. A pomirljivi i probosanski Srednjobosanci i Posavci su unutar ukupnog hrvatskog korpusa, izgubili brojčanu i političku težinu.

Dominaciju su preuzeli žestoki nacionalisti iz zapadne Hercegovine i nakon neuspjeha da referendumom 2000. obnove Herceg-Bosnu pod imenom „Hrvatska autonomija“, strpljivo su ćutali i čekali da matica uđe u EU. Ali, ispostavilo se da „europska“ Hrvatska nije u stanju da izbori ni da im Bošnjaci ne biraju predstavnika u Sarajevu.

Komšićev treći mandat prelio je čašu i Čović je jedini oslonac našao u Dodiku na liniji zajedničke borbe protiv sa Zapada podržanog bošnjačkog unitarizma, uz rizik da bude proglašen za „malog Rusa“. Zato prisustvo Herceg-Bosanaca 9. januara u Banjaluci, nije nikakav incident nego logika dugo kamufliranih odnosa u BiH po kojoj Hrvati, kao i Srbi, žele što više autonomije u odnosu na Sarajevo.

Aktuelni pritisak SAD na RS da se dokrajči Dejton da bi se BiH, uprkos Srbima, utjerala u NATO, biće vjerovatno povod da se Hrvati opet nađu sa Bošnjacima protiv trećih.

Da ne bi bilo nedoumice da li se radi u koordinaciji, priključio se i Erdogan. Alijin amanet jači je od promjene odnosa sa SAD i RF. Oglasio se čak i prvosveštenik Miraš u ime CG.

Zato se Dodik preventivno izjasnio protiv međunarodne konferencije o BiH, a za dogovor u okviru BiH. Ni od toga ništa, jer Klinton je podrškom Aliji, iako se praktično svela na guranje u rat i spas od kapitulacije, i današnje bošnjačke političare demotivisao da rješenje potraže u komšiluku.

Jednoglasna rezolucija Skupštine RS o vojnoj neutralnosti obavezuje svakog predstavnika u zajedničkim organima, a prekršaj će postati i zakonski kažnjiv kao izdaja. Dejtonski sporazum pak praktično je nezamjenljiv bez saglasnosti ruskih amabasadora u SBUN i PIK-u. Iako mnogi prognoziraju da je poslije CG i BJRM, na redu BiH, bude li ostala pri svome, Srpska će slaviti i 09. 01. 2020. I Čović će biti na čestitanju jer „Herceg-Bosni“ je potrebnija podrška Srpske nego njena njoj.

Izuzev ako NATO ne krene da BiH učlani okupacijom Srpske.

 

Dodaj komentar

Klikni ovde da postaviš komentar